Vladavina prava, najvažnije poglavlje u ispunjavanju uslova za pregovore sa EU, moglo bi tako biti problematičnije nego što se sada čini.
“Pod lupom” je naime utvrdio da je Čarapić u više navrata bila u konfliktu interesa kada je odlučivala u pojedinim predmetima ili kao starješina tužilaštva davala konačnu riječ, jer je njen suprug, vlasnik privatne firme, istovremeno potpisivao poslove sa osumnjičenima.

Objektivnost u postupanju, odvajanje javnog i privatnog, sadašnji vrhovni državni tužilac nije ispoštovala, kao što joj to nalažu zakoni o državnom tužiocu i konfliktu interesa, ni kada je optuživala službenike policije da ne umiju da rade svoj posao.

Podaci i dokumenti do kojih je došao „Pod lupom“ pokazuju da se Ranka Čarapić rukovodila ličnim interesima i kada je javno omalovažavala Upravu policije Crne Gore, koja je njen prvi partner u zaštiti i sprovođenju zakona u Crnoj Gori.

Budu krenuo posao kad je Ranka napredovala

Preduzeće supruga VDT Budimira Čarapića „Comexport“ koje je evidentirano u registru Privrednog suda 2002.godine razvijalo se korak po korak, da bi skok u poslovanju zabilježilo nakon što je Ranka Čarapić izabrana za prvog tužioca, pokazuje poslovna dokumentacija u koju je „Pod lupom“imao uvid.

Ukupan prihod „Comexporta“ 2004.godine je iznosio 258.528 eura a šest godina kasnije 925.560 eura. U istom periodu prijavljeni profit je skočio sa 3.087 na 22.006 eura.

Vlasnik „Comexporta“ je poslovanje prilagođavao novonastalim okolnostima. U registru Privrednog suda glavna djelatnost preduzeća bila je najprije nabavka voća i povrća, da bi novembra 2008., nekoliko meseci nakon njenog imenovanja na mjesto VDT, “Comexport” proširio djelatnost na trgovinu medicinskom opremom, na šta neformalnu tapiju drže pojedinci iz „zdravstvenog lobija“ koje je mnogo puta do sada bilo predmet istraga i afera.

Budimir Čarapić je već poslovao sa KBC-om, a zatim su uslijedili tenderi sa domovima zdravlja Mojkovac, bolnicama u Cetinju i Kotoru, domom starih u Bijelom Polju…

Fond za razvoj odobrio je, kako su mediji objavili, Budimiru Čarapiću 2009.godine kredit od 80.000 eura za proizvodnju jastuka, jorgana, ćebadi, jakni i radnih odjela, koji je išao preko Atlas banke. Za taj kredit on je založio 2,8 hektara livada i neplodnog zemljišta u Mrkama, nedaleko od Podgorice, koje nije moglo postići tu vrijednost jer je počela svjetska ekonomska kriza pa su i u Crnoj Gori padale cijene nekretnina. I izvršni direktor Atlasmont banke Mihailo Banjević je početkom 2009. rekao da „očekuje smanjenu kreditnu aktivnost… i zaoštravanje problema vraćanja kredita zbog nelikvidnosti privrede“.

Od 2008.-2009. „Comexport“je duplirao prihode, pa je za očekivati i plate zaposlenih, kojih je po podacima državnih organa bilo dvoje. Da li je tako, teško je utvrditi jer su podaci koje su državi prijavili Budimir Čarapić i njegova supruga različiti.

Naime, u imovinskom kartonu Ranke Čarapić piše da je njen suprug 2008.godine imao 1.400 eura mjesečnu platu. Međutim, po podacima Centralne banke ona je daleko niža.Naime, „Comexport“ je prijavio da ima dvoje radnika i 18,255,30 eura godišnjih troškova na ime njihovih zarada. Kada se to podjeli na 12 mjeseci, ispada da je Budimir Čarapić kao vlasnik i direktor firme mjesečno za bruto plate odvajao 1.521,20 eura, odnosno po 769,60 eura po osobi.

Doduše, postoji mogućnost i da tu drugu osobu uopošte nije platio pa da je prijavio samo svoju zaradu, ali ni onda se cifre ne bi poklapale jer se na 1.400 eura mjesečne zarade još skoro trećina tog iznosa odvaja za poreze, pa bi to značilo da je on morao mjesečno imati makar po 1.800 eura uplate na ime zarada-što ovdje nikako nije slučaj. To bi moglo značiti da je vlasnik „Comexporta“ Poreskoj upravi utajio porez za 2008.godinu, pa bi zbog toga trebalo da ga krivično goni tužilaštvo po čijoj optužnici je u beranskom Osnovnom sudu osuđen vlasnik mini pilane jer državi nije platio 32 eura poreza na dodatnu vrijednost!

Menadžmentu KAP-a nije važno s kim radi

Da li je imao protekciju u dobijanju poslova, Budimir Čarapić niije odgovorio na pitanja koja mu je “Pod lupom” uputio meilom i faksom adresu i broj koje je prijavio Privrednom sudu.

Jedan od njegovih poslovnih partnera, Kombinat aluminijuma Podgorica, tvrdi da ne protežiraju Čarapića.

„Niti znamo, niti nas zanimaju imena pojedinaca – ponuđača, jer je bezbjednost zaposlenih na radnim mjestima jedini kriterijum kojim se komisija rukovodi u proceduri realizacije tendera. O odgovornosti i ispravnosti rada ove komisije, kao i našeg Centra za zaštitu na radu, najbolje pokazuje podatak da se broj povreda na radu iz godine u godinu konstantno smanjuje,” piše u odgovoru menadžmenta KAP-a.

Prije skoro dvije godine, iz kabineta bivšeg direktora Vjačeslava Krilova „Vijestima” je saopšteno da KAP već 15 godina sarađuje sa Čarapićem i da je on 2010. za nabavku respiratora i zaštitnih naočara plaćen 68.000 eura.

Iako nijesu u pitanju milionske nabavke, poslovni aranžman je dovoljan da se postavi pitanje objektivnosti Ranke Čarapić. Ona je tada već držala u fijoci krivičnu prijavu protiv direktora KAP-a Krilova zbog ekološkog incidenta februara 2009. kada se iz Fabrike glinice u Moraču izlilo 924 kilograma kaustične sode.

Nakon vještačenja i dopune vještačenja optužen je poslovođa Ž.R., osoba sa dna ljestvice odgovornosti.

Na sajtu Direkcije za javne nabavke piše da je “Comexport” 2008.godine dobio posao renoviranja skloništa, za šta je angažovan preko tendera koji je raspisao MUP, vrijednog 21.797 eura. Odluku je potpisao tadašnji ministra Jusuf Kalamperović, protiv čijeg brata Emina Kalamperovića je tri godine kasnije bila krivična prijava za nelegalnu gradnju luksuznog stambenog kompleksa „Vista” između Bara i Ulcinja.

S obzirom na to da podnosilac MANS nije obavješten da je ona odbačena, to bi trebalo značiti da je još u obradi. Tužilaštvo u istom postupku treba da provjeri i da li je Kalamperovićeva ćerka, inače direktorica Uprave pomorske sigirnosti Jasmina Isić, prekršila zakon kada je protežirala porodičnu firmu „Kalamper” sa kojom je sklopila osam ugovora vrijednih preko 100.000 eura.

Ministar pravde odradio Lekovićev posao

U pravnim državama svi ovi podaci bacili bi makar malo sumnje na postupanje vrhovne tužiteljke, ali ne i u Crnoj Gori. Predsjednik Komisije za sukob interesa Slobodan Leković postupaće tek po prijavi MANS koji mu je sve ove podatke predočio, dok samoinicijativno Leković ništa sporno nije vidio u njima.

Ministar pravde Duško Marković već je odradio Lekovićev posao, utvrdivši da Čarapić nije bila u konfliktu interesa kada je činjenjem ili nečinjenjem odbacivala većinu krivičnih prijava u postupcima gdje je mogla biti lično zainteresovana.

Odgovarajući na pitanje da li ga je vrhovni državni tužilac obavještavala o konfliktu interesa u vezi sa postupanjem u predmetu Mugoša-Jovović, Elektroprivreda, Željeznica i još nekima, kao i da li se njene odluke mogu dovesti u pitanje zbog očiglednog konflikta interesa, ministar pravde je odgovorio odrečno.

On se pozvao na Zakon o državnom tužilaštvu i Zakonik o krivičnom postupku, gdje se navodi da predmete obrađuje nadležni zamjenik.

„VDT, gospođa Ranka Čarapić nije postupala u nijednom od predmeta koje ste u svom pitanju naveli. U predmetima Mugoša-Jovović i Željeznica postupao je zamjenik Osnovnog državog tužioca u Podgorici, a u predmetu Elektroprivreda postupao je zamjenik Osnovnog državnog tužioca u Nikšiću“, navodi se u odgovoru.

Ministar je objasnio i da su nadležnosti Ministarstva pravde u odnosu na Državno tužilaštvo propisane Zakonom o državnom tužilaštvu i da ono vrši nadzor nad radom tužilaštva. One se, kako piše u odgovoru, tiču organizovanja rada tužilaštva, rada pisarnice i arhive, vođenja službenih evidencija, kao i postupanja po predstavkama i pritužbama.

Marković je zaključio da zbog toga „nema ovlašćenja da vrši nadzor nad postupanjem u konkretnim predmetima tužilaštva“.

Međutim, po Zakonu o državnom tužilaštvu i prema ustrojstvu te državne institucije nijedna odluka ne može se donijeti a da je ne aminuje Vrhovni državni tužilac na redovnim kolegijumima, koje ima sa svojim zamjenicima, višim i osnovnim tužiocima.

Za nesporazume sa Veljovićem kriv je alkohol

Da krv nije voda potvrđuje i podatak da je Matija Čarapić, stariji sin Ranke Čarapić, krenuo majčinim stopama. On je dobio pripravnički staž u podgoričkom tužilaštvu a odluku o tome potpisala je 22.8.2011. Ljiljana Klikovac, vršilac dužnosti osnovnog tužioca.

Matija je od 2010.volontirao u tužilaštvu jer zbog finansijske krize Ministarstvo finansija nije dozvoljavalo nova zapošljavanja. Ipak posrećilo mu se 11.jula 2011.kada je Uprava za kadrove raspisala konkurs na kome se tražilo i troje pripravnika za ODT Podgorica. Mladi Čarapić je, prema konkursnoj dokumentaciji, nakon testiranja bio prvi na spisku kandidata sa 23 od mogućih 25 poena pa mu je, za razliku od većine tek diplomiranih pravnika, majčina koleginica dala šansu.

Da li će Matija opravdati povjerenje znaće se već za dvije godine koliko mu traje pripravnički staž, ali paralelno mora voditi računa i o neporočnom ponašanju, koje je dio tužilačke etike. Sa tim je međutim, prema nezvaničnim saznanjima „Pod lupom”, on već imao probleme jer ga je policija, sa bratom Mirkom, već privodila nekoliko puta zbog vožnje u alkoholisanom stanju.

Kako nam je potvrđeno iz više izvora, braća su tokom 2010. i 2011.godine više puta zadržavana na trežnjenje u Područnoj jedinici Podgorica, o čemu postoje i zvanične policijske zabilješke.

Uprava policije je odbacila zahtjev MANS-a za dostavljanje službenih zabilješki o privođenjima Matije i Mirka Čarapića, navodeći da bi se „objavljivanjem takvih informacija ugrozila privatnost i da je pristup njima ograničen”.

Prema saznanjima „Pod lupom“ Ranku Čarapić je privođenje sinova razbjesnelo i uvrijedilo. Nakon toga, Čarapić nije propustila priliku da javno, preko medija iskalili bes spočitavajući Veljoviću kako njegovi ljudi ne znaju svoj posao, iako su tužioci rukovodili i kontrolisali policijske istrage.
Da li je razlog njenog javnog omalovažavanja rada policije u stvari činjenica to što im nije oprostila privođenje i zadržavanje sinova zbog vožnje u alkoholisanom stanju, Vrhovni državni tužilac nije željela da odgovori na pitanja “Pod lupom” koja je ignorisala.

I bivši direktor policije Veselin Veljović, koji nikada javno nije odgovorio šefici VDT, odbio je da se vraća na tu temu rekavši da nema komentar.
Kad bi se polcija i osokolila da istraži da li je i u kojoj mjeri Ranka Čarapić bila u konfliktu interesa i zloupotrijebila položaj prvog tužioca u zemlji, morao bi za pokretanje takve istrage da zatraži i dobije njeno odobrenje. A da bi se Tužilački savjet bavio time, treba mu saglasnost predsjednika, odnosno opet Ranke Čarapić.

Sve se može provjeriti Na pitanje da li će nakon objavljenih informacija o konfliktu interesa Ranke Čarapić zatražiti provjere iz Ministarstva pravde je odgovoreno da „Čarapić nije postupala  niujednom od predmeta koji je  u pitanju naveden“. „ Takođe, uvidom u spise predmeta moguće je provjeriti da li su od strane nadležnog tužioca davana uputstva za postupanje u konkretnim predmetima“. Ministar pravde nije precizirao ni da li će iskoristiti zakonska ovlašćenja  da pokrene pitanje odgovornosti Čarapić, ali objašnjava: “Zakonom o državnom tužilaštvu propisano je da ministar pravde može podnijeti predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti vrhovnog državnog tužioca, kao i da može podnijeti obrazloženu inicijativu za razrješenje vrhovnog državnog tužioca, kada za to postoje razlozi propisani Zakonom o državnom tužilaštvu i ukoliko do tih saznanja dođe tokom vršenja nadzora”, navodi se u odgovoru. Ministar smatra da zloupotrebe Ranke Čarapić nije bilo ni u istrazi napada Mijana i Miomira Mugoše na ekipu ND „Vijesti“, kada je VDT lično dala niz saopštenja i iz slučaja izopštila višeg tužioca Vesnu Jovićević. Sve odluke, kako su objavile „Vijesti“, donosila je tadašnji osnovni tužilac Đurđina Nina Ivanović i aktuelni Ljiljana Klikovac, koje su po nalog išle  upravo kod VDT. Ranka Čarapić je takođe u saopštenju, izdatom jula 2010, pozivajući se na “objektivnu ocjenu činjenica“ , ustvrdila da „novinar (Mihailo Jovović) zloupotrebljavajući položaj zamjenika glavnog i odgovornog urednika nezavisnog dnevnika Vijesti’, po svaku cijenu želi da sebe predstavi samo žrtvom, što mu nalazom nije obezbijedio ni osmočlani tim vještaka Instituta za sudsku medicinu u Beogradu”.

Mila RADULOVIĆ
Dragana BABOVIĆ

- Tužilac je trebalo obavjestiti nekoga o svom konfliktu interesa, ili tražiti izuzeće, kaže Drago Kos , doskorašnji predsedavajući GRECO  dok Slobodan leković tvrdi da o poslovima Budimira Čarapića ništa ne zna

Podgorica – Vrhovni državni tužilac Ranka Čarapić finansijski zavisi od osoba i  preduzeća koje istražuje zbog moguće korupcije, jer njen suprug godinama posluje sa njima.

„Pod lupom” je utvrdio da je Ranka Čarapić od kad je preuzela čelo državnog tužilaštva 2008.godine u više navrata bila u sukobu interesa. Ona je naime rukovodila  istragama protiv Miomira Mugoše, šefova u Kombinatu aluminijuma, Elektroprivredi Crne Gore …, dok je njen suprug, s druge strane,  u tom periodu potpisivao poslovne aranžmane s njima. Iako nije direktno postupala u tim predmetima, kao starješina organa ona je  imala konačnu riječ.

Tako su se velike afere sa milionskim štetama po državni budžet, gdje su pljuštale krivične prijave ili osnovi sumnje iz policije, nvo, medija ili parlamentarnih stranaka,  arhivirane odbijajućim odlukama VDT poslije godina istraga.  Dok su joj opozicini poslanici  i neki mediji spočitavali da je odana vladajućoj garnituri, ona se branila tvrdnjama o profesionalnosti kolega tužilaca i „kriminalcima koji imaju moral“ i poštuju njen rad.

Istovremeno, nije propustila priliku da javno oštro iskritikuje partnere iz policije kako ništa ne znaju da rade, iako su njeni tužioci uvijek pratili i šefovali policijskim istragama.

Zakon o sprečavanju sukoba interesa predviđa da je „javni funkcioner dužan da javnu funkciju vrši na način da javni interes ne podredi privatnom, kao i da ne izazove sukob interesa”.
“Sukob interesa postoji kad privatni interes javnog funkcionera utiče ili može uticati na nepristrasnost javnog funkcionera u vršenju javne funkcije”, navodi se u istom članu Zakona.

Budo nabavljao opremu za remon TE „Pljevlja“

Vrhovna državna tužiteljka je bila u sukobu interesa kada je 2009.godine tužilaštvo provjeravalo odluke o otpremninama, nagradama, poslovne ugovore  odbora direktora  EPCG, zahvaljujući kojima su se neki od njih okoristili za hiljade eura.

Njen suprug Budimir Čarapić je tada već uveliko radio sa tom kompanijom koja ima monopol na crnogorskom tržištu.

Prema podacima Direkcije za javne nabavke, „Comexport“, čiji je  Budimir Čarapić stopostotni vlasnik, je u februaru 2008., kada je Ranka Čarapić  bila viši tužilac, na tenderu za remont Termoelektrane Pljevlja koji je raspisala EPCG dobio posao vrijednosti  59.955,48 eura. Ona se tada, prema saznanjima „Pod lupom“, uglavnom bavila privrednim prestupima.

Nekoliko mjeseci kasnije, kada je napredlovala u šefa  državnih tužioca,  „Comexport” je opet dobio  dva tendera u EPCG. Vrijednost prvog je bila 113.490,00 eura a drugog 104,496,74 eura.

U periodu tih šest mjeseci kada su bile otvorene javne nabavke EPCG za remont TE Pljevlja, inspektori za privredni kriminal su već uveliko provjeravali poslovnu dokumentaciju EPCG. O dokazima koje su  prikupili, a koji su po tadašnjim informacijama „Vijesti” bili inkriminišući za rukovodstvo EPCG, konačnu i naravno negativnu riječ je dala Ranka Čarapić, čija je porodica  živjela i od novca zarađenog u toj elektroenergetskoj kompaniji.

Željeznicu zaobišli u širokom luku

Tužioci nijesu ni prstom uprli u  11 bivših članova uprave Željeznice Crne Gore kada je procurela informacija da su se  obilato počastili milionskom  otpremnom. Sve to iako je  na suđenju za tragediju na Bioču, kada je poginulo 46 osoba, isplivalo sijaset podataka da je Željeznica u užasnom tehničkom i finansijskom stanju.

Da li je Ranka Čarapić i  u ovom predmetu  mogla odvojiti javni interes od novčanika svoga muža, jer je on nabavljao odeću i posteljinu za Željeznicu Crne Gore? O tom poslu svjedoče javno objavljeni tenderi na sajtu Direkcije za javne nabavke od 13.060 eura iz 2008., 3,627 eura iz 2009. godine.

Nema podatataka da li je „Comexport” i narednih godina nastavio saradnju sa firmama nasljednicama Željeznice, ali po sudeći po sajtovima Direkcije za javne nabavke i Željezničkog prevoza to izgleda nije bio slučaj.  “Pod lupom” je tražio tendersku dokumentaciju o ovim poslovima, ali su iz firmi „sukcesora” bivše Željeznice stigla samo obavještenja da je nemaju.

Mugoša je za tužilaštvo uvijek čist

Prema nezvaničnim infromacijama „Pod lupom” Ranka Čarapić  se veoma ponosi dobrim odnosima sa gradonačelnikom Podgorice Miomirom Mugošom, pa se ponekad time pohvali svojim saradnicima.

Prirodom posla, međutim, na njenom stolu su se veoma često našle krivične prijave  protiv njega ili dokazi koje su ona i njene kolege, kao po pravilu odbacivali.

Tako je bilo u slučaju  kada su Glavni  Grad,odnosno Mugoša,  „Carinama”  ustupili 15.205 kvadrata gradskog građevinskog zemljišta za 2,5 miliona umijesto najprije 13,5 miliona eura, koliko je iznosio u tenderskoj proceduri.

Kao i u vrijeme  prethodnice Vesne Medenice, koja je odbacila zahtjev MANS-a  da zaštiti državnu imovinu, ona u ovom poslu nije videla sporno.
Ali  jeste biznismen Veselin Šofranac kao zainteresovana strana, pa je po njegovoj privatnoj tužbi Vrhovni sud poništio posao, utvrdivši da je ugovor ništavan i protivan propisima.

Čarapić se međutim nije dala pa je i nakon  pravonažne sudske odluke odbila   krivičnu prijavu  MANS-a za nesavjestan rad protiv postupajućeg tužioca Saše Čađenovića, koji  prethodno nije našao krivično djelo u Mugošinom ugovoru sa Čedomirom Popovićem.

O novoj prijavi iste NVO  iz maja 2011. da zaštiti državni interes procesuiranjem Mugoše koji je potpisao štetni ugovor, ona MANS-u još nije dostavila odgovor.

Inače, 2009.godine, kada se vijećalo o ispravnosti posla Glavnog grada i „Carina”,  “Comexport”  je „Carinama”  Čedomira Popovića nabavio opremu vrijednu od 23,453,87 eura.

Po potrebi – i pištolj nestaje

Pravi primjer požrtvovanosti da zaštiti lik i dijelo Mugoše Ranka Čarapić je pokazala kada je rukovodila fabrikovanjem dokaza u slučaju napada  i potezanja pištolja  na urednika lista „Vijesti“ Mihaila Jovovića. Gradonačelnik  je najpre izvređao  i šamarao fotoreportera „Vijesti“ Borisa Pejovića jer je fotografisao Mugošin nepropisno parkiran auto, a zatim su oni njegov sin  Miljan nasrnuli na Jovovića, probivši mu pesnicama bubnu opnu. Mlađi Mugoša je potegao i pištolj za koji nikada nije utvrđeno kome je pripadao, ali se ispostavilo da je njegov otac  imao dva  bez dozvole za držanje.

Umjesto istraživanja i procesuiranja tih dokaza ona je, direktno vodeći istragu (preko tadašnje osnovne tužiteljke Đurđine Ivanović) i konstrišući činjenice, manipulacijama izdejstvovala optužnicu protiv Jovovića. Pištolj je jednostavno nestao iz istrage, kao i Mugošini udarci, ali je Đurđina napredovala u specijalnog tužioca.

Nekoliko mjeseci prije divljaštva i vandalizma DPS-ovog javnog funkcionera, “Comexport” je  odradio nabavku za Glavni grad. Naime, incident u centru Podgorice desio se početkom avgusta, a  u aprilu je Mugoša potpisao odluku da posao na tenderu za nabavku opreme za novosagrađeni bazen „Morača“ dobije Budimir Čarapić .

Vrijednost nabavke je bila 115.308,00  eura a da li je to bila najbolja ponuda.“Pod lupom” nije mogao utvrditi jer opštinska administracija odbija da dostavi tendersku dokumentaciju. Gradski administrator je zahtjev odbio tvrdeći da je nenadležan i proslijedio ga  Službi za zajedničke poslove Podgorice, koja ga ignoriše.

„Comexport”  je i 2008.godine  radio sa Mugošom. Na tenderu Glavnog grada, tada raspisanom za nabavku  i montažu namještaja i opreme za Ustanovu za rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci,  dobio je posao vrijedan 95,399 eura. Kako je „Pod lupom” utvrdio, firma je to koristila kao preporuku za druge poslove.

Ni potpredsjednik Vlade nije dobar svjedok

Kao odbačena, u arhivi tužilaštva stoji i prijava bivšeg lidera SDP i potpredsjednika Vlade Žarka Rakčevića protiv Mugoše. Krajem  2009. bivši visoki državni funkcioner je Ranki Čarapić predao dokumentaciju koja  navodno dokazuje malverzacije Miomira Mugoše sa nabavkom ljekova u vrijeme dok je obavljao funkciju ministra zdravlja. Iako se radilo o zvaničnim papirima, Čarapić je prijavu odbacila a da Rakčevića, kako je rekao za „Pod lupom“, nikada nije ni kontaktirala.

„Nijesam pozivan da dam izjavu ili dopunske informacije,“ rekao je on , dodajući  da je za odluku tužilaštva saznao iz „Vijesti“.

U Zakonu o državnom tužiocu piše da je „državni tužilac  samostalan i nezavisan u svom radu….“ i da se „funkcija državnog tužioca ne smije se vršiti ni pod čijim uticajem i niko ne smije da utiče na državnog tužioca u vršenju njegove funkcije…”.

Da li je konflikt interesa Ranke Čarapić suprotan ovim stavkama, da li je to i hitno reagovanje u aferi listing na zahtjev premijera, posao je parlamenta koji je jedini ingerentan nad njenim radom.

Činjenica je međutim da se u pravnim državama ovim bave, dok se u Crnoj Gori dozvoljava da kršenje zakona onima koji su prvi dužni da ga  štite.

Guverner švajcarske Centralne banke Filipa Hildebranda  podnio  je nedavno ostavku na tu funkciju kada je izbio skandal u kome je dokazano da je pomogao ženi da zaradi profit u poslu koji je imao veze sa njegovim, odnosno u kupoprodaji dolara. I predsjednik Nemačke Kristijana Vulfa bio  je prinuđen na ostavku kada je otkrivena njegova veza sa bogatašima i sumnjivim biznismenima.

Neće da nam polaže račune Ranka Čarapić je gnorisala pitanja „Pod lupom“  o svom sukobu interesa, te o tome kako ga eventulano prevazilazi. Ona nije odgovorila ni na pitanje da li  sumnjaala u objektivnost nekog od  podređenih kolega koji bi se našao u njenoj situaciji. Skupština, kojoj VDT podnosi izvještaj o radu, prethodne  tri godine nije se  bavila sukobom interesa Ranke Čarapić . Kada je poslanik Nove Radojica Živković prije godinu ipo dana kazao, kako su preneli mediji, da tužiteljka žmuri na prijave građana zbog povezanosti članova njene porodice sa jednom brokerskom kućom, ona se uvrijedila i napustila skupštinsku sjednicu. Posle se sve zaboravilo,  Komisija za sukob interesa se ovim nije bavila, niti je ikada utvrđeno ima li istine u ovoj izjavi ili je Živković oklevetao VDT. Poslanik se sada ne može sjetiti na šta je mislio kada je 2010. dao ovakvu izjavu u parlamentu, pa je na pitanje “Pod lupom” , kazao:”Ako sam to rekao, sigurno sam čuo od nekoga”.

Mila RADULOVIĆ

I ne samo to. Nadležni državni organi nekim su firmama (Crnagoraput) davali poslove na tenderima iako su znali da one nijesu platile poreze i doprinose državi, što je nezakonito.

Da se Vlada rukovodila čudnim parametrima kada je odlučivala o otpisu poreskih obaveza pokazuje i podatak da su firmi u većinskom državnom vlasništvu „Montenegrobonus” oprostili dugove, da bi potom Uprava policije njenom bivšem direktoru podnijela krivičnu prijavu za utaju poreza.

Po podacima „Pod lupom” Ministarstvo finansija OPROSTILA je 2010. godine 9,6 miliona eura KAP-u i Rudnicina Boksita na ime poreza na dobit i dohodak. Obije firme su toliko dobro i „uspješno” privatizovane pa Vlada sada umjesto da inkasira stotine hiljada od poreza na profite koje su zaradili MNSS i Deripaska, mora da im oprašta troškove od kojih, faktički, država živi.

Zato se građanima nameću nova poskupljenja i porezi kako bi se nadoknadio nedostajući novac i pripunila državnu kasu.

S druge strane, Vlada i Ministarstvo finansija, na čijem je čelu bio sadašnji premijer Igor Lukšić, su od 207.do 2011.otpisali 46,3 miliona eura za akcize, carine, doprinose i poreze privatizovanim kompanijama poput KAP, EPCG, javnim preduzećima Aerodromi Crne Gore, Montenegroeirlainz, RTCG, ali i privatnim firmama “Mesopromet” , „Atlas mont banka”,”Oli prom” ….

„Montenegroeirlainzu”, čijim nedomaćinskim gazdovanjem se policija bavila više puta, Ministarstvo finansija je 2007. otpisalo 1,06 miliona eura duga za porez na zarade. Kako nekoliko mjeseci kasnije nijesu platili „Jugopetrolu”, Ministarstvo je prebilo dug tako što je kotorskoj firmi oprostilo akcizni dug za mineralno ulje u iznosu od 1,8 miliona.

U obrazloženju odluke piše da je ona donijeta na predlog Ministarstva saobraćaja a u okviru razmatranja Predloga strategije o restruktuiranju nacionalne aviokompanije. To je bilo prije četiri godine, Montenegroeirlainz se još nije restruktuirao ali i dalje grca u dugovima koje mi plaćamo.

Među preduzećima čijih prihoda se odrekao državni budžet su Remontni zavod „Sava Kovačević” i „Crnagoraput”, koje Vlada nije mogla da prepusti Piteru Manku i kompaniji “Štrabag” dok im ne pripremni teren za profit.

Tako je rješenjem ministra finansija u julu 2008. MTRZ “Sava Kovačević” otpisano skoro četiri miliona eura zaostalih obaveza – od čega 1,299.428 eura poreza na zarade a 2,5 miliona na ime obaveza za doprinose za socijalno osiguranje. Tada je Mank već bio vlasnik tivatske firme jer je ugovor o njegovoj privatizaciji počeo da važi u martu 2008. Otuda nije jasno da li je Vlada Crne Gore i tom prilikom kasnila sa izvršenjem svojih, ranije ugovorenih, obaveze ili je odlučila da časti kanadskog milionera sa „tričavih” 3,8 miliona.

Slično je i sa preduzećem “Crnagoraput” koje je u avgustu 2008. oslobođeno plaćanja 645 hiljada eura poreza na plate i kamata. Tada je njime već rukovodio „Štarbag”, koji je novembra 2006. kupio 31 odsto akcija crnogorske firme, da bi kasnije postao i većinski vlasnik.

Po podacima Direkcije za javne nabavke, “Crnagoraput” je 2008.godine uveliko dobijao poslove na tenderima, iako je nameta za državne dažbine bio rasterećen tek krajem avgusta.

Crnagoraput” je dobio poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,500 000 eura, iako je u pozivima Direkcije za saobraćaj, koji su objavljeni na sajtu javnih nabavki, pisalo da je jedan od uslova za konkurisanje uredno izvršavanje poreskih obaveza. Zašto to u ovom slučaju nije uzeto u obzir?

I dok je s jedne strane Vlada široke šake prema onima koji najviše zarađuju pa bi po toj logici i najviše trebalo da se udare po džepu, sitni privrednici se šalju u zatvor da bi popunili statistiku.

Uvidom u presude za korupciona krivična djela viših i osnovnih sudova MANS je utvrdio da se polovina njih odnosi na privrednike, uglavnom privatnog sektora. Oni su osuđivani za utaju poreza, doprinosa i drugih dadžbina državi.

Tako je, recimo, Osnovni sud u Plavu osudio vlasnika privatne firme na četiri godine zatvora, godinu uslovno, jer nije platio PDV i akcize za 35 boksova cigareta i 360 komada jaja. Susedni sud u Rožajama je bio još maštovitiji pa je obućara osudio na jednogodišnju uslovnu kaznu, mjesec dana zatvora, jer nije platio PDV na šest pari ženskih cipela. Još mu je odredio i pritvor!

Po Krivičnom zakoniku, ovlašćena lica preduzeća koje je Vlada oslobađala PDV, poreza na zarade,akciza, ali i kamata na neplaćene akcize i poreze, počinila su krivično djelo zloupotreba ovlašćenja u privredi za koje je predviđena zatvorska kazna do pet godina, odnosno 10 ako se utvrdi da su se okoristili od toga.

Bivši direktor “Montenegrobonusa” Branko Kašćelan je jedan od retkih rukovodilaca državne kompanije protiv koga je policija ( prije dvije godine) podnijela krivičnu prijavu jer je oštetio državni budžet neplativši 350 000 eura akciza i PDV za dva mjeseca 2006.godine.

Međutim Vlada, čiji je UP organ, je 2007.godine „Montenegrobonus“ oslobodila kamata za neizmirene akcize i PDV za perod od 2004-2006.godine, kao i carinski dug u ukupnom siznosu od 1,016 896 miliona eura.

Da li je policija znala za Vladinu odluku ili se Kašćelan nekome zamjerio ne zna ni on. U razgovoru za „Pod lupom“ bivši direktor „Montenegrobonusa“ nema ideju zbog čega je zaradio krivičnu prijavu, tvrdeći da je dostavio dokaze da su sve obaveze prema budžetu bile izmirene. “Saslušan sam tada (2010.) i više ne znam šta je bilo s tim, niko me nije zvao,” rekao je on.

Na listi preduzeća prema kojima je država bila blaglonaklona su i privatna-bjelopoljski „Mesopromet”(35.326 eura carinskog duga za uvoz mesa), barski „Olio prom” (84,215 eura carinskog duga za uvoz maslinovog ulja), Mlin „Muharem Asović (porezi, PDV, kamate i troškovi prinudne naplate u ukupnom iznosu od 221,917 eura).

Tu je i naravno RTCG kojoj je 2009. otpisano 3,3 miliona eura PDV, poreza na promet i zarade.

Na visoke cifre koje se odvajaju za državnu pomoć podsjetila je i Evropska komisija u dijelu Izvještaja o napretku, navodeći da su one zabrinjavajuće jer se iznos državnih garancija nagomilao prethodnih godina.

Šta će reći EK o 22 miliona kredita koje moramo da vratimo stranim bankama jer je Vlada garantovala za KAP,odnosno ruskog tajkuna Olega Deripasku, tek ćemo čuti. Ili 16 miliona po istom osnovu, koji dospevaju u aprilu?

Milenko Popović, profesor Mediteran univerziteta Poslovni ambijent po mjeri lupeža “Pod lupom” : Gdje je interes države kada otpusuje dugove firmama prije nego ih proda tajkunima, kao u slučaju MTRZ Sava Kovačević. Pogotovu kada kasnije i otplaćuje njihove dugove kao sada u slučaju KAP-a? “Tu apsolutno nema nikakvog javnog interesa.Tu je najčešće u pitanju providna korupcionaška šema. Ovde se, prvo, proceni vrednost kompanije uzimajući u obzir dugove. Na taj naćin se redovno dobija manja vrednost nego kada dugova nebi bilo; to otvara prostor za ugovaranje manje prodajne cene firme. Potom se, po okončanju transakcije, naknadno oprašta dug čime se u stvari kompanija prodaje po mnogo manjoj ceni od realne. Sve naravno na štetu javnog interesa a u korist kupca i podmićenog domecijalnog “vlasnika” procesa privatizacije. Reč je o enormnim svotama. Pored ovoga u funkciji obaranja cene kompanije koristi se, kao šsto znate, i upotreba kriterija obećanih investicija i prihvaćenog socijalnog programa. Strana kompanija spremna na korupciju obeća nebeske svote za investicije i socijalni program, da bi ih nakon sklopljenog ugovora naš “vlasnik” privatizacije oslobodio, kroz razne anekse, tih obaveza. Sve to se takodje dobro podmazuje. To je ono sto ja zovem “korupcionaška evolucija kontrakta o privatizaciji”. Kontrakt (nesto čvrsto) pa evoluira? U svim našim važnijim prodajama “strateškim partnerima” imamo istu ovu šemu (KAP, Željezara, MTRZ Sava Kovačević…). Samo po osnovu oslobadjanja od dugova napravljene su ogromne štete. Kod KAP-a je, prema novinskim napisima koje niko nije demantovao, Deipaska bio oslobodjen oko 200 miliona eura. Medjutim, najnovije stvari vezane za garancije KAP-u i Željezari, kao i za oslobadjanja od poreza, te davanje subvencija, ukazuju na jake indicije da se sada prešlo sa “one shoot” (jednokratne) korupcionaske transakcije na korupciju “a la on-going-concer” (dugorocnog poslovnog aranzmana) u kojoj naš “vlasnik” procesa privatizacije zapravo dobija ucesce u akcijama i profitu fantomskih organizacija koje kupuju te nase firme. Ne zaboravimo, posao sa Deripaskinom kompanijom sklopila je jedna nepoznata “ostrvska” Deripaskina komapnija u kojoj, mnogo toga potkrepljuje tu sumnju, udela imaju i naši majstori. Slično je i sa Željezarom, s tim što je ovde kombinatorika još maštovitija pošto se oni javljaju kao kontraktori (dobavljaci, kupci, kreditori) firme koje su povezane sa MNSS. Na ovaj način napravljen je svojevrstan sistem selekcije / sortiranja stranih firmi. Pristojne firme nikad ne ulaze u prljave poslove. Samo lupeške kompanije vole ovaj poslovni ambijent. Naša vlast, koja stalno priča o poslovnom ambijentu, je, dakle, napravila ovo “sito i reseto” koje nam uvek po pravilu donosi ove “krokodil” strane partnere”. ”Pod Lupom” : Zar nije interes Vlade da puni budžet poreskim prihodima? ”Naravno da je to u javnom interesu, ali ne i u privatnom interesu “vlasnika” naseg budzetskog procesa. To je dodatni razlog za ozbiljnu sumnju da je ono sto sam opisao u poslednjem paragrafu odgovora na prethodno pitanje taćno. Oslobadjanje od poreza privilegovanih kompanija je samo jedan od načina da se od gradjana Crne Gore izvuku pare za ove naše ugradjene i ugladjene “vlasnike” nezavisne Crne Gore. Druge smo već pomenuli: subvencije, garancije, koje se sa sigurnošću aktiviraju, oslobadjanje od ugovorenih obaveza … “ „Pod lupom”:  Ako Vlada otpisuje milionska „potraživanja” prema budžetu da li je za očekivati da ćet e namete morati da podmiri na drugoj strani? ”Mi smo ti koji to plaćamo ili ćemo to platiti preko uvećanih poreza. Sva poenta i jeste u tome. Ove privilegovane, najčešće ranije privatizovane, kompanije su finansijski intermedijatori izmedju naših džepova i njihovih tajnih računa. To su kompanije koje isisavaju nase preostale eure. Kompanije VAMPIRI.”

]]> http://www.podlupom.info/?feed=rss2&p=2241 0 http://www.podlupom.info/?p=2225 http://www.podlupom.info/?p=2225#comments Fri, 09 Dec 2011 08:56:34 +0000 LUPA_administrator http://www.podlupom.info/?p=2225 Nelegalna gradnja u Crnoj Gori doživjela je ekspanziju za vrijeme mandata ministra Branimira Gvozdenovića, koji je taj resor pokrivao od novembra 2006. do 2010. Tada je i podrška državnih institucija nelegalnim graditeljima bila najvidljivija kroz masovnu legalizaciju čitavih nelegalno sagrađenih komleksa koja je izvedena usvajanjem novih i izmjenom postojećih planova kako bi se zadovoljili apetiti građevinskog lobija. Podrška nije hvalila ni sa adrese nadležnih inspekcija koje su po pravilu zaobilazile zgrade i hotele moćnih pojedinaca. Borba protiv nelegalne gradnje pod vođstvom Gvozdenovića je svedena na rušenje ograda, udžerica i individualnih objekata.

Eru Gvozdenovićevog ministrovanja obilježili su s druge strane najave i memorandumi da će se obračunati sa divljim graditeljima. Prije nego što je u aprilu prošle godine donijet Moratorijum na rušenje objekata bespravno izgrađenih prije 30. avgusta 2008. godine, Gvozdenović je procijenio da ima oko 100.000. Ovo je izjava koja bi u pravno uređenim zemljama prethodila ostavci Ministra, ali ne i u Crnoj Gori.

Iako se podrazumjeva da je posao istražnih organa da procesuiraju i zloupotrebe u ovoj sferi, u septembru 2009. godine potpisan je još jedan memorandum. Ovaj put o suzbijanju divlje gradnje između Gvozdenovićevog ministarstva, policije i tužilaštva. Rezultat sprovođenja ovog sporazuma je ravan nuli.

Pod palicom Gvozdenovića bilježi se nerad nadležnih građevinskih inspekcija koje su se primarno fokusirale na male individualne objekte, dok su na primorju nicali čitavi hoteli a na sjeveru devastirani nacionalni parkovi.

Tri prijave- i ništa

Zbog toga je Branimir Gvozdenović, koji je sada na funkciji poliitčkog direktora vladajuće DPS, pojedinačno najodgovorniji javni funkcioner za trenutno stanje u oblasti uređenja prostora i zaštite životne sredine.

Ministar u Vladi Mila Đukanovića do te mjere je uredio prostor i zaštitio životnu sredinu, da je njegov nasljednik Predrag Sekulić javno saopštio:

“Dio crnogorske obale je devastiran”, kazao je ubrzo nakon što mu je Igor Lukšić, prije skoro godinu dana, povjerio Gvozdenovićev resor.

Sekulić nije precizirao šta je uništeno i ko je za to odgovoran, a mogao je, bez straha da ne pogriješi, uprijeti prstom od Ulcinja do Herceg Novog, u bezmalo sve lokalne primorske vlasti i, prije svih, Gvozdenovića.

Vrhovno državno tužilaštvo do sada je samo od MANS-a dobilo tri krivične prijave protiv Gvozdenovića.

Prva je zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj tokom davanja saglasnosti na plansku dokumentaciju i izdavanje građevinskih dozvola u slučaju Zavala, druga je za organizovani kriminal, odnosno zbog legalizacije zgrada u centru Bara investitorima za koje dokumentacija pokazuje da su povezani sa gradonačelnikom Žarkom Pavićevićem. I treća za Mirište, odnosno što je najprije tolerisao gradnju na parceli Branimira Mićunovića, a zatim dao saglasnost na izmjene Prostornog plana Budve, kojima je legalizovana osmospratnica kontraverznog nikšićkog biznismena.

I dok tužilaštvo, koje krivično goni one koji nelegalno dograđuju terasu na kući, a dokaze protiv bivšeg visokog vladinog funkcionera još čuva u fasicklama, Gvozdenović javno tvrdi da nije kršio zakon. Međutim, pored dokaza koji su dostavljeni Ranki Čarapić i koji jasno ukazuju na to, bivšeg ministra je demantovao i jedan od optuženih u predmetu Zavala.

U izjavi koju su „Vijesti“ objavile 15.jula 2008.Gvozdenović, tada na funkciji ministra za ekonomski razvoj, tvrdi da Vlada „ne zna ko učestvuje u tom poslu,ali da mu je jedino poznata činjenica da je riječ o velikom investitoru ogromnog potencijala“.

U pitanju je period izrade urbanističkog projekta za gradnju na Zavali.

Međutim, u optužnici po kojoj je u toku suđenje u podgoričkom Višem sudu, citira se izjava jednog od okrivljenih, bivšeg gradonačelnika Budve Rajka Kuljače koja demantuje Gvozdenovića.

„Povodom usvajanja tog plana sjedio je (Kuljača,prim.aut) dva puta kod Gvozdenović Branimira sa direktorom „Miraxa“ i jednom kod Lazara Rađenovića. Na tim sastancima je prema razgovoru koji je vođen zaključio da se radi o prevarantima i lošim ljudima koji su vodili preduzeće „Mirax“, navodi tužilac u optužnici.

To je Kuljača ponovio i u sudnici Višeg suda, kada je iznio svoju odbranu. Ali, tužilac koji zastupa optužnicu za Zavalu, ni taj, kao i druge detalje iznijete u ovom procesu nije prepoznao kao relevantne za eventualno pokretanje nove istrage koja bi uključila Gvozdenovića ali i nadređenog partijskog kolegu, Svetozara Marovića.

Gdje poželiš, ti vilu posadi

Za Gvozdenovićeog mandata na Žabljaku, gdje do 2007.godine gotovo da nije bilo bespravne gradnje, izgrađeno je oko 3.000 objekata, mahom vikendica i vila, ali i privatnih hotela. Većina njih nikla je u vrijeme ekspanzije gradnje i dolaska stranaca, uglavnom Rusa, u Crnu Goru.

Počelo se u okviru NP „Durmitor“, a potom uz put ka skijalištu Savin kuk.

„Nadležni nijesu ni prstom makli što se gradi u okviru NP „Durmitor“. Obraćao sam se upravi parka, odgovorili su mi da su obavijestili Ministarstvo, ali niko ništa nije preduzeo“, kazao je direktor Centra za razvoj Durmitora Darko Stijepović za „Pod lupom“.

Izvor „Pod lupom“, dobro upućen u kupoprodaju zemljišta iz tog vremena, navodi da je u početku samo bio problem kako da prodavac uvjeri kupca da će moći da gradi bez straha od rušenja, jer DUP-a nema, odnosno s njim je pokriveno samo uže gradsko jezgro.

„Nakon masovne gradnje na putu ka skijalištu, Ivan dolu, Pitominama i drugim lokacijama koje se nalaze usred parka, strancima je bilo jasno da je zakon mrtvo slovo na papiru“, pojasnio je izvor.

Gvozdenović je zažmurio i na direktni konflikt interesa braće Đukanović.

Prostorni plan „Bjelasica Komovi„ je naime izradio konzorcijum planerskih kuća među kojima je i Republički zavod za urbanizam i projektovanje – RZUP koji je u većinskom vlasništvu Aca Đukanovića. Zanimljivo je da upravo Aco Đukanović u Kolašinskoj opštini posjeduje preko 200.000 kvadratnih metara zemljišta. Pored Đukanovića, 45.000 kvadrata zemljišta posjeduje i Edin Kolarević, sestrić tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, te kompanija “Bepplers&Partners Montenegro” i “SKI Resort – Kolašin 1450″ braće Bećirović- bliskih opet sa premijerom.

Dug je spisak moćnih koji su gradili gdje su poželjeli, a da se ništa bitno neće promjeniti ni za mandata sadašnjeg ministra Predraga Sekulića ( koji je ranije bio na funkciji koju sada pokriva Gvozdenović) više je nego očigledno.

Šuri još 1.100 kvadrata Ljubiša Šestović, šura Branimira Gvozdenovića, izgradio je stambeni kompleks od 4.600 metara kvadratnih u Pržnom, kraj hotela “Maestral”, iako je, prema podacima MANS-a, nacrtom DUP-a bila predviđena za 1.100 kvadrata manja građevina. Gvozdenović je potpisao saglasnost na nacrt pomenutog DUP-a samo dan nakon što je dobio zahtjev od Opštine Budva, povećavši objekat svog šure za 1.100 metara kvadratnih. Šestović je ranije saopštio da to nije tačno, a iz Gvozdenovićevog resora su naveli da su navodi  MANS-a “netačne, iskonstruisane i zlonamjerne tvrdnje”, iako je to očigledno iz dokumenata dostavljenih tužiocu.

Slavko RADULOVIĆ

Finansijski kolaps, istrage i šrajkovi glađu zaposlenih u SSCG kojima ne samo da se ne plaćaju doprinosi nego nijesu dobili ni četiri plate, te prijave protiv generalnog sekretara SSCG i kandidata za još jedan mandat Zorana Masoničića, nijesu tema radničke organizacije čije je članstvo od prethodnog kongresa spalo gotovo na trećinu. Šta će biti posle današnjeg takozvanog “Kongresa propasti SSCG”, na čijem dnevnom redu su usvajanje novog statuta i podnošenje izvještaja o radu generalnog sekretara i organa SSCG, brzo će se čuti.

Dugogodišnje optužbe na račun SSCG da ne vodi računa o interesima radnika, te da za račun vlasti čuva socijalni mir u Crnoj Gori, pred pred ovaj Kongres dobijaju sve manje prostora u medijima upravo zbog informacija o zloupotrebama sindikalne kase i imovine. Kako vrh SSCG radi za svoje članstvo pokazuje i činjenica da je pokušalo da izbaci iz prostorija centrale u Podgorici svoje zaposlene dok su štrajkovali zbog neisplaćenih zarada.

Prema informacijama “Pod lupom”, aktuelno rukovodstvo, kao i Popović čijoj Skupštini danas treba da se produži mandat, planiraju da na Kongresu pridobiju delegate informacijom o tome kako su našli rešenje za finansijski kolaps. Oni će ponuditi informaciju o završnim pregovorima sa Vladom oko izdavanja pod zakup više od 700 kvadrata svog poslovnog prostora u centru Beogradu.Nacrt ugovora sa Vladom podrazumeva da te prostorije zakupi crnogorska ambasada u Beogradu, turističko predstavništvo i eventualno još koja ovdašnja državna asocijacija.

Zauzvrat, kabinet premijera Igora Lukšića treba da garantuje kredit SSCG iz koga bi bile isplaćene četiri zaostale plate za zaposlene u centrali i plaćeni doprinosi za 11 mjeseci ove godine, što ukupno iznosi oko pola miliona eura.

Prema nacrtu petogodišnjeg ugovora o zakupu između SSCG i zakupca Ambasade Crne Gore u Srbiji, koga, kako se navodi zastupa ambasador Igor Jovović, Savez će dati u zakup poslovni prostor od 714 metara kvadratnih na prvom spratu u zgradi na Trgu Nikole Pašića broj 5. U ugovoru o zakupu su nepopunjene stavke o datumu početka korišćenja prostora u Beogradu, te visinu zakupnine.

U odluci Skupštine SSCG (broj 02-1396/13) od 14.novembra 2011.godine, kojom predsjedava Danilo Popovic, bivši predsjednik ove organizacije, koji i dalje iz pozadine donosi ključne sindikalne odluke, piše da se “prihvata tekst ugovora o zakupu poslovnog prostora u Beogradu”.

“Obavezuje se pregovarački tim Skupštine SSCG da intenzivira pregovore po pitanju cijene zakupa, te da se isti završe do 27.11.2011. Ukoliko se do ovog roka ne postigne dogovor sa Vladom, prekinuti pregovore i odmah pokrenuti postupak javnog oglašavanja, ” stoji u odluci koju je potpisao Popović.

” Imamo velike dugove, kao i kreditno zaduženje kod Hipotekarne banke za raniju isplatu dvije plate zaposlenima u SSCG. Novo zaduživanje vodilo bi SSCG u propast, ” kaže predsjednik Nadzornog odbora SSCG Vuko Šćepanović.

Do sada je sa računa Saveza na ime pravosnažnih presuda za otpremnine radnicima koji su ostali bez posla u propalim preduzećima naplaćeno preko pola milona eura. Većinu tih presuda donio je podgorički Osnovni sud, uprkos tome što tih imena nije bilo na spisku za otpremnine na kome je bilo 8.500 bivših radnika koje je sindikat isplatio do 2007. a po obavezi iz Memoranduma koji su potpisali Vlada i SSCG. U te namjene već je isplaćeno16,5 miliona eura ali su se u međuvremenu pojavili i drugi radnici, koji su smatrali da su imali pravo na otpremnine, a što su sudovi presudama i potvrdili.

Prazni su i računi fondova solidarnosti, za prevenziju invalidnosti, odmor i rekreaciju radnika. Ostaje međutim nepoznanica koliko je sindikalnih para prenijeto na žiro račun Fonda za solidarnu stambenu izgradnju, čijim upravnim odborom predsjedava Danilo Popović.

Primjera radi, prema dokumentaciji u koju je “Pod lupom” imao uvid, u izvještaju Fonda solidarnosti za prvih 10 mjeseci 2011.godine, prikazan je jedino prihod od 76.152 eura i rashod od 72.989 bez detalja za šta je taj novac potrošen.

Masoničić i Popović bili su nedostupni za izajave u vezi sa aktuelnom situacijom u SSCG. Popović nije odgovarao na telefonske pozive,dok se na mobilni telefon Masoničića javljao “šef kabineta generalnog sekretara”, koji je tvrdio da je šef na sastanku. On je inače ponovo kandidat za generalnog sekretara.

Predsjednik Nadzornog odbora SSCG Vuko Šćepanović kaže da se radi o Kongresu “laži i prevare radničke klase, jer se prvi put od postojanja SSCG on održava bez prethodnih izbora na svim nivoima i validnih podataka o imovini i sredstvima organizacije”.

“Cilj Kongresa je da se produže mandati nelegitimnom rukovodstvu,” kaže Šćepanović. On je podnio šest prijava protiv Masoničića, četiri Upravi policije i dvije Vrhovnom državnom tužiocu, a ranije i dvije protiv Danila Popovića.

I predsjednik Sindikata stručnih službi SSCG Senka Rastoder, koja je donedavno štrajkovala glađu zbog neisplaćenih zarada, takođe je podnijela prijave protiv Masoničića i Popovića, a jednu pride i za mobing.

“Pod lupom” je pitao vrhovnog državnog tužioca Ranku Čarapić o ishodu istrage protiv Popovića zbog navodne zloupotrebe sindikalne kase, koja je otvorena već dvije godine.Odgovor je uobičajeno izostao uz, takođe uobičajeno obrazloženje kada se po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od VDT traži informacija. “Takve posebne informacije nijesu rađene”,odgovorila je zamjenik VDT Radmila Ćuković.

Prema nezvaničnim saznanjima inspektori za privredni kriminal su u septembru od Masoničića tražili da im dostavi 11 izvještaja koji se odnose na poslovanje SSCG- od finansijskog za 2010. i prvu polovinu 2011.

godine do odluka i drugih pravnih akata u vezi sa pozajmicama. Inspektori su takože pregledali i platne liste za predsjednike granskih sindikata, kao i izvještaje o prikupljenim sredstvima Fonda solidarnostoi i Fonda za prevenciju radne invalidnosti.

“Ovakav sindikat ne treba radnicima” Senka Rastoder kazala je za “Pod lupom” da o vanrednom Kongresu najbolje govori podatak da se na dnevnom redu nije našla informacija o četiri strajka glađu zaposlenih zbog dugovanja za plate.”Bez korjenitih reformi ovakav Sindikat ne treba crnogorskim radnicima,” ističe Rastoder.

Natalija MRDAK

To su ukratko propusti u postupanju tužilaca koje je otkrio „Pod lupom“ uvidom u sudske presude i praćenjem postupaka, a koji bi mogli rezultirati disciplinskim a u nekim slučajevima i krivičnim gonjenjem. Odgovornosti tužilaca, na kojoj insistira Evropska komisija kao jednom od prioriteta za pridruživanje Crne Gore EU, međutim nema, što je zvanično saopštila i vrhovni državni tužilac Ranka Čarapić. Ona je, kao i njeni prethodnici na toj funkciji, u više navrata izražavala zadovoljstvo radom svojih saradnika, a to su poslanici Skupštine verifikovali glasavši svake godine za izvještaje o radu tužilaštva.

Sem načelne političke demagogije o predmetima atraktivnim za javnost, kakvi su Prva banka, ratni zločini, slučajevi „Zavala“ i „Balkanski ratnik“…, poslanici se nikad nijesu detaljno udubili u postupanje i propuste tužilaca.

Prema istraživanju „Pod lupom“, oni, između ostalog, izgledaju ovako:

Viši sud u Podgorici je prošle godine osudio na šest mjeseci zatvora bivšeg predsjednika opštine Herceg Novi jer je angažovao advokata da od građana utjeruje dugovanja za komunalije, čime bi zaradio oko 147 hiljada eura. U svojoj odbrani optuženi je ispričao kako tu praksu nije on izmislio jer je isti advokat, za iste poslove, bio angažovan u kotorskoj i podgoričkoj opštini. Funkcioner se branio da novac od građana nikada nije prinudno naplaćen jer je njegov nasljednik povukao te naloge zbog parlamentarnih izbora.

Njegovu priču je djelimično potvrdio i advokat, koji je od novljanske opštine zbog nepoštovanja ugovora dobio oko 200 hiljada eura odštete.

I pored osuđujuće presude gradonačelniku za korupciju, tužilac se nije sjetio da traži oduzimanje imovinske koristi pošto je krivičnim djelom, za koje je čelnik opštine osuđen, drugome učinjena korist. Takođe, tužilac je tokom ovog postupka došao do saznanja da su i javni funkcioneri u Podgorici i Kotoru počinili krivično djelo koje je on stavio na teret optuženom, ali je pokazao potpunu nezainteresovanost da protiv njih pokrene postupak. Takođe, ignorisao je i mogući politički uticaj na sudove, odnosno navode i sumnje da sudovi, iz političkih razloga, ne sprovode postupke izvršenja.

Viši ciljevi opravdavaju propuste

I sljedeći primjer pokazuje neblagovremeno reagovanje tužioca, već naknadno, i stiče se utisak, u ovom slučaju da bi pomoglo da se još troje sudija nađe na spisku za EK.

Zbog pogrešne odluke Višeg suda u Bijelom Polju, Vrhovni sud je prije dvije godine prihvatio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo tužilaštvo, jer je povrijeđen zakon u predmetu gdje je Š.Č. osuđen uslovno umjesto zatvorskom kaznom.

Za tužioca je tada slučaj je bio okončan. Međutim, kada je godinu dana kasnije predsjednik bjelopoljskog suda Tofil Žujović prijavio Sudskom savjetu trojicu kolega koji su donijeli tu presudu, tužilaštvo je odmah pokrenulo njihovu krivičnu odgovornost. Tokom istrage jedan sudija je volšebno oslobođen sumnji, dok je protiv druge dvojice podignuta optužnica. Podgorički Osnovni sud je zatim oslobodio optužbi sudije Vidomira Boškovića i Atifa Adrovića, ali se tužilaštvo žalilo tvrdeći da sud nije dobro utvrdio činjenično stanje. A ono je, na osnovu uvida „Pod lupom“ u spise tog predmeta, sljedeće:

Zbog insistiranja tokom 2008. i 2009. da se završe stari i predmeti sa elementima korupcije, sudije su se trudile da ne odlažu suđenja. U odustvu članova vijeća tražili su pomoć kolega koji se zateknu u blizini, pa su tako i otpuženi u ovom predmetu, sa kafe odvedeni u sudnicu, gdje su za pet minuta donijeli presudu.

Kasnije se ispostavilo da je ona pogrešna jer nisu imali dovoljno vremena da prouče predmet, ali da nije jedina. Naime, oni su u odbrani predložili kao dokaze nekoliko presuda svojih kolega u kojima je bilo grešaka većih od onih koje su oni počinili, ali ih je sud odbio, a tužilac koji je trebalo da postupa po službenoj dužnosti, se nije ni osvrnuo na njih.

Možda drastičniji primjer nemješanja tužioca u svoj posao je i slučaj deportacija 1992, kada su za taj zločin optuženi policajci koji su postupali po naređenju, pokojni ministar unutrašnjih poslova Pavle Bulatović i šef SDB, Boško Bojović koji živi van Crne Gore.

Iako je tokom suđenja više puta ponovljeno da je za deportovanje bosanskih izbjeglica postojala politička i državna odluka, zamjenik specijalnog tužioca Lidija Vukčević je to prečula. Ona nije zatražila istragu o tome ni kada je predsjednik države, u vrijeme kada su počinjeni zločini, Momir Bulatović kazao u sudnici da je „izručenje bilo greška, ali državna“. „Za nju svi snosimo ogromnu odgovornost, a ljudi koji su sada optuženi nijesu imali motiv, cilj ili sredstva da nešto loše urade,“ rekao je Bulatović ali su i sud i tužilac ostali gluvi na predloge da se makar saslušaju njegove tadašnje kolege Milo Đukanović, Zoran Žižić i Milica Pejanović.

Kad zastupnik optužbi zaspi

Postupajući po žalbi branioca Viši sud u Podgorici je 2009. oslobodio V.M. krivice za neplaćanje poreza, zaključivši da je nastupila zastara krivičnog djela. Naime, taj direktor je utajio porez između 1997-1998, a tužilaštvo je 2001. godine, pokrenulo krivičnu odgovornost. Sedam godina kasnije juna 2008., tužilac je tražio da se okrivljenom sudi u odsustvu. U Rješenju Osnovnog suda, kojim se usvaja taj prijedlog, konstatuje se da je za okrivljenim raspisana potjernica još 6. decembra 2001.

Javnosti nije poznato da je neko iz tužilaštva snosio posljedice jer im je trebalo sedam godina da se sjete da se optuženi ne pojavljuje u sudnici i besmislenog 10-godišnjeg sudskog postupka, koji je plaćen iz državnog budžeta.

Analiza sudskih presuda do kojih je došao „Pod lupom“ pokazuje i da državni tužioci odustaju od krivičnog gonjenja uglavnom poslije više godina suđenja, najčešće tokom završne riječi, ne dajući razloge za odustanak ili saopštavanjem da nema dokaza da je optuženi izvršio krivično djelo za koje ga je teretila optužnica. Ovakvo postupanje ukazuje da u toj instituciji ne postoje dovoljni i odgovarajući stručni kapaciteti za obavljanje osnovne funkcije gonjenja učinilaca krivičnih djela, ali i da odluke o krivičnom (ne)gonjenju donose neodgovorno, arbitrerno i proizvoljno.

I u predmetu po optužnici plavskog tužioca iz 2002., koji je pravosnažno okončan krajem prošle godine, simptomatično je postupanje zastupnika optužbe.Naime, osoba koja je krivično gonjena zbog štete od 120 hiljada eura počinjene Zemljoradničkoj zadruzi, prvostepeno je osuđena na uslovnu kaznu sa obavezom plaćanja štete. Po žalbi tužioca presuda je na Višem sudu preinačena u zatvorsku, a zatim je Vrhovni sud, postupajući po žalbi branioca ukinuo odluku i vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku, tužilac je odustao od krivičnog gonjenja sa obrazloženjem da nije utvrđeno da je optuženi pričinio štetu zadruzi koja je i inicirala krivično gonjenje.

Nejasno je i kako je državni tužilac, na osnovu istih činjenica i dokaza kojima je raspolagao, nakon tri godine i tri mjeseca zaključio da nema štete, za koju je ranije tvrdio da iznosi preko 120,000 eura, a što je potvrdio i Viši sud u Bijelom Polju.

Ima slučajeva i kad tužioci ne prepoznaju nadležnost, pa je tako na Apelacionom sudu prošle godine „pala“ presuda Višeg suda u Podgorici za korupciju, nakon što je odbačena optužnica barskog tužioca, kao nenadležnog. Naime zbog izmjene Zakonika o krivičnom postupku i promjene nadležnosti za koruptivna krivična djela, optužnicu je 2009. mogao podići samo specijalni tužilac. Tu grešku nije uvideo kako Viši sud, tako ni tužilaštvo jer su oboje odbacili i žalbu advokata koja je osporavala nadležnost.

Pišu i za knjigu rekorda

Za knjigu rekorda tužilačkih vratolomija svakako su još dva predmeta, sticajem okolnosti oba medijska.

Prvi, optužnica za ubistvo urednika „Dana“ Duška Jovanovića na osnovu koje je osuđen Damir Mandić. On je, po tvrdnji Ljiljane Klikovac, tadašnjeg zamjenika višeg tužioca, vozio auto i istovremeno pucao sa zadnjeg sedišta iz puške sa mnoštvom otisaka. Pored svega toga tužilaštvo nije razjasnilo ni koji je motiv imao Mandić za ubistvo Jovanovića. Ako je laicima jasno da je to dijelo organizovanog kriminala, sa konkretnim motivom i naručiocem, koji to tužioc sa decenijskim iskustvom nije uspio da vidi?

Sledeći predmet je optužnica za glavnog urednika ND “Vijesti” Mihaila Jovovića, koga su pretukli podgorički gradonačelnik Miomir Mugoša i njegov sin Miljan, a zatim i potegli pištolj na njega. Fabrikovanjem novih i ignorisanjem stvarnih dokaza, Ranka Čarapić je optužila Jovovića, lično se angažujući da se iskonstruiše ljekarska dijagnoza navodno povrijeđenog Mugošinog vozača, koju su vještaci četiri puta osporili.

Kad nije uspjela da obezbjedi da Jovovića goni za tešku tjelesnu povredu, Čarapić je tokom istrage izmislila novi dokaz- da je on novinarskim kasetofonom nanio laku povredu Mugošinom vozaču Draganu Radonjiću. Radonjić je, kao i Mugošin sin Miljan, branio starog i umornog gradonačelnika od „Vijesti“ koje su danima objavljivanjem fotografija njegovih nepropisno parkiranih auta u centru Podgorice pitale- zašto Mugoša smije da krši zakon? Međutim, Čarapić nije htjela da uzme kao dokaz taj isti kasetofon i sa njega presluša Mugošinu izjavu koji je policiji priznao da novinare nije udario na ulici, nego na trotoaru.

Istina je dovoljna za razrješenje Jedan od sedam  prioretita za evropsko partnerstvo je „snaženje vladavine prava, posebno kroz depolitizovano i na zaslugama zasnovano imenovanje članova Visokog sudskog i tužilačkog savjeta i Državnih tužilaca kao i kroz sprovođenje nezavisnosti, autonomije, efikasnosti i odgovornosti sudija i tužilaca“. Nedavno usvojenim Izmjenama Zakona o tužilaštvu detaljnije je obrađena disciplinska odgovornost tužilaca, pa su pobrojani razlozi za razrješenje tužilaca, među  kojima nestručno vršenje funkcije. Pod tim se podrazumjeva  nepostupanje u zakonskom roku,odugovlačenje postupka,ne pridržavanja istine i pravičnosti…!

Mila RADULOVIĆ

]]> http://www.podlupom.info/?feed=rss2&p=2184 0 http://www.podlupom.info/?p=2157 http://www.podlupom.info/?p=2157#comments Mon, 22 Aug 2011 07:42:14 +0000 LUPA_administrator http://www.podlupom.info/?p=2157 “Ponudićemo Vladi da naši partneri kupe Rudnike boksita i KAP,” poručio je nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović, vlasnik Neksana, proglašavajući prije nekoliko dana spas od bankrota Željezare kojom on i njegova kompanija, po drugi put, upravljaju od kraja aprila.

Može li nikšićki biznismen za tri mjeseca, uraditi ono što sve DPS-ove vlade skupa sa dvije akademije nauka u Crnoj Gori, jednim državnim i pregršt privatnih univerziteta, MMF-om, Svjetskom bankom… nijesu u stanju već dvije decenije?

„Mnogo je bolje nego što je bilo“, kaže za „Pod Lupom“ Janko Vučinić, predsjednik fabričkog sindikata. „Primamo plate, imamo socijalni program, proizvodi se… Možda je ovo prelazno rješenje ali je važno da fabrika bude ekomomski održiva – da li sa Davidovićem ili strateškim partnerom – samo da se ne ode u bankrotstvo“, nastavlja Vučinić, naglašavajući: „Nećemo dozvoliti da se vrati MNSS“.

“Željezara ide u najboljem pravcu”, smatra i stečajni upravnik Veselin Perišić. “pokazalo se da se mogu proizvoditi kvalitetni čelici, ali bi trebalo ublažiti “uska grla” u proizvodnji i uložiti 25 -30 miliona eura”. Drugačije na aktuelni proces gleda doskorašnji direktor Željezare Danijel Brol. On za “Pod Lupom” kaže da su tvrdnje Davidovića “samo jeftina demagogija”. I ponavlja da Neksan aktuelnu proizvodnju čelika i radničke zarade finansira novcem iz stečajne mase, na račun povjerilaca Željezare.

Uz emocije, Davidovića sa Željezarom, Boksitima i KAP-om povezuje i posao.

Prema podacima iz Registra zaloga vidi se da je Neksan na ime potraživanja od Rudnika boksita za isporučeni mazut i eko dizel prihvatio zalogu od 16,5 hiljada tona boksita i drobiličko postrojenje iz Rudnika. Dakle, tranzicija vlasništva u ovom preduzeću već je počela.

U Željezari je Davidović, kao ekonomista, radio 12 godina. Približno do početka poslednje decenije prošlog vijeka kada se obreo na mjestu šefa nikšićke policije. Bilo je to doba zahuhtalih priprema za dva istorijska procesa: raspad SFRJ obilježen krvavim građanskim ratom i transformacija društvene i državne imovine u privatnu svojinu.

O njegovomangažmanu u prvopomenutom poslu svjedočio je i bivši predsjednik NS Novak Kilibarda „…Daka ustavi kola i veli: ‘Dragi moj profesore, kao što znaš, optužuje se Crna Gora da Srbima ubacuju oružje u Hercegovinu, direktno se govori da je onaj kontingent oružja što je uhvaćen kod Bileće ubacila crnogorska vlast. Pa predlažem da NS preuzme odgovornost na sebe ako dođe do direktne optužbe… Ako NS odbije da učini tu uslugu Srbima i državi, moglo bi se to na nju odraziti vrlo nezgodno.’ Rekao sam da ćemo, ako bude potrebno, preuzeti odgovornost… Prije no sam izašao iz kola, Daka mi je pružio ruku rekavši: ‘Profesore, ako za naš dogovor sazna kakvo treće lice, to nekoga može koštati života!’”.

Davidović se iz policijskih zatim otisnuo u preduzetničko-političke vode, pa je jedno vrijeme proveo i kao ratni ministar trgovine bivše SAO Trebinje. Ubrzo zatim, u jeku sukob unutar DPS-a on se obreo na naslovnim stranama medija.

Razlog su bili njegovo hapšenje i optužbe finansijske policije da je, švercujući cigarete Duvanskog kombinata i Bih oštetio državnu kasu za 10,5 miliona maraka. Do najavljenog suđenja i utvrđivanja istine – da li je Davidović međunarodni švercer ili žrtva političkog obračuna – nikada nije došlo, pošto je Momir Bulatović u poslednjim danima predsjedničkog mandata abolirao “kuma i prijatelja” Davidovića.

Bulatović je tvrdio da je Daka uhapšen kako bi bio kompromitovan kao glavni svjedok za dokazivanje njegovih optužbi o ućešću u švercu protiv ministara policije Filipa Vujanovića i Vukašina Maraša. Kada je u Beogradu okončao političku karijeru, Bulatović je uhljebljenje našao u kumovom “Nekasanu”.

Slijedile su godine kada se o Davidoviću moglo čuti samo kraj fudbalskih terena gdje je, uz sugrađanina Branislava Mićunovića, pominjan kao finansijer FK Sutjeska.

Sve do 2003. godine kada se Davidović, po drugi put, obreo u Željezari, ali ovaj pu je ušao kao spasilac, na velika vrata, nakon što su iz fabrike bez riječi pozdrava otišli predstavnici dotadašnjeg zakupca, ruske kompanije Rusmontestil. “Ako uspijemo i nama će biti bolje, a ako ne uspijemo i naša kompanija neka propadne”, govorio je Davidović.

Istovremeno je preko crnogorskih medija obznanio kako je založio i “firmu i imovinu” kao garanciju vraćanja kredita od 3,7 miliona eura. Novac je obezbijedila CKB u kojoj je Vlada Crne Gore tada bila najveći pojedinačni akcionar. “Tu nema nikakvog biznisa niti interesa, već je u pitanju čista pomoć,” obećavao je Davidović.

„Zahvaljujući meni Željezara će dobiti valjanog kupca”, pohvalio se Daka Radiju Crne Gore početkom 2004.

Iako je Davidović najavljivao da će u Nikšić stići rusko –engleska kompanija „Stari askol”, ali neka od njenih londonskih partenara – Metal fer ili Metal lojd, nakon privatizacionog tendera 2004. godine, stigao je „Midlend”.

Taj posao je ostao jedna od najvećih privatizacionih blamaža na Balkanu. Ti su – Rusi, Švajcarci, Kanađani, Britanci ili što god već da su bili – nakon 18 mjeseci, kada su istrošili obećane subvencije, bukvalno preko noći pobjegli i sa sobom odnijeli sve što se iz nikšićke Željezare odnijeti moglo.

Direktor agencije za prestrukturiranje preduzeća i strana ulaganja Branko Vujović je potom započeo novu, treću ili četvrtu, potragu za novim vlasnikom Željezare. Davidović je za to vrijeme razvijao sopstveni biznis, naglašavajući da će uvijek priskočiti Željezari u pomoć.

Neksan je u međuvremenu rastao. Zvanično, zahvaljujući benzinskim pumpama, zgradama za tržište, vinarijama i destilerijama. Nezvanično, a Vijesti su proljetos o tome opširno pisale, Neksan je bila jedna od kompanija (uz kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegro Bonus…) uključena u fiktivni izvoz naftnih derivata na Kosovo. Taj je posao od 2005. do 2009. godine akterima donio više od 20 miliona eura samo na račun neplaćenih akciza i poreza, gruba je računica novinara Vijesti.

Navodno je tužilaštvo započelo istragu a njen ishod je za sada tajna.

“Neksan” se u izvještajima Centralne banke pojavljuje kao jedna od deset kompanija sa najvećim profitom u 2006. godini (4,2 miliona eura).

Davidović se, nakon što je MNSS postao vlasnik Željezare, 2007. godine, ponovo našao u bordu kompanije. Istupio je iz njega sledeće godine, nezadovoljan što vlasnik ne investira u Željezaru. Nakon uvođenja stečaja, Nikšićani su opet prizvali Davidovića.

“Učinićemo isto što i prije nekoliko godina. Za pokretanje proizvodnje u Željezari založićemo cjelokupnu imovinu “Neksana””, saopštio je on navodeći da je za to potrebno 10 miliona.

Iz Registra zaloga Privrednog suda zaista se može zaključiti da je Neksan založio kompletnu imovinu – od telefonske centrale vrijedne 40-tak eura i notbuk računara, do postrojenja za preradu grožđa i proizvodnju rakije. Davidović je ponudio, a direktor Komercijalne banke Budva Goran Knežević prihvatio, zalog vrijedan 558 hiljada eura.

Zoran RADULOVIĆ

Presuda Visokog suda pravde Engleske i Velsa  (ORIGINAL, PREVOD)
Naredba suda Željezari da plati potraživanja MNSS (ORIGINAL, PREVOD)

Napomena: Presudu je za www.podlupom.info dostavio MNSS

]]> http://www.podlupom.info/?feed=rss2&p=2157 1 http://www.podlupom.info/?p=2125 http://www.podlupom.info/?p=2125#comments Sun, 14 Aug 2011 22:10:52 +0000 LUPA_administrator http://www.podlupom.info/?p=2125 Gotovo svakodnevno crnogorski zvaničnici se tokom diplomatskih posjeta ili propitivanja iz Brisela pohvale učinkom pravosuđa u borbi protiv korupcije, odnosno procesuiranjem i kažnjavanjem onih što zloupotrebljavaju ovlašćenja zarad lične koristi.

Kao odgovor na zahtjev Evropske komisije da utvrde bilans uspjeha istraga, sudskih gonjenja i optužbi, što je jedan od sedam prioriteta za pristupanje EU, oni nude statistiku.

U izvještaju Nacionalne komisije za suzbijanje korupcije za prošlu godinu tako piše da su „izvršioci krivičnih djela iz oblasti korupcije najvjećim djelom direktori i odgovorna lica u privrednim društvima, bankarski službenici, službenici i namještenici Uprave za nekretnine, državne uprave, nosioci pravosudne funkcije, poreski i policijski službenici ….”

Kako je Tripartitna komisija, koja servisira Nacionalnu podacima o postupcima za korupciju, došla do ovakvih zaključaka malo je čudno jer činjenice iz sudskih presuda govore da su osuđeni funkcioneri sa dna državne lestvice. Ili građani koji, da bi izbjegli kazne za sitan šverc ili saobraćajne prekršaje, sa pet do 50 eura podmićuju policajce i carinike, siromašne jednako kao i oni.

Slobodan pristup informacijamaIz analize 155 prvostepenih postupaka za krivična djela sa elementima korupcije koji su vođeni u 10 osnovnih i dva viša suda, kao i 36 drugostepenih presuda od 2006-2010., koju je sakupio MANS na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, proizilazi da su podaci Tripartitne komisije falsifikovani.

Prvo, sudovi fiktivno povećavaju podatke koje dostavljaju Tripartitnoj komisiji, brojanjem i predmeta koji se odnose na druga krivična djela, kao što su nezakonit ribolov ili nasilje u porodici. Dvije trećine slučajeva koje su dostavili MANS-u kao koruptivne ticalo se utaje poreza i drugih dadžbina i bagatelnih krivičnih djela. Upravo u tim postupcima su najčešće donošene osuđujuće presude, što uljepšava statistističke podatke o rezultatima u borbi protiv korupcije.

Korupcija porasla od Tripartitne komisije

Od formiranja specijalizovanih odjeljenja u višim sudovima i uspostavljanja obaveze sudova da evidenciju dostavljaju Tripartitnoj komisiji, povećan je broj postupaka za krivična djela sa elementima korupcije, posebno za primanje mita.

“Pritisak EU postoji u smislu borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali oni koji su zaduženi za monitoring znaju bolje nego mi koji ovdje živimo da su navodne istrage i hapšenja obično foliranje i da u Crnoj Gori ništa nije načeto!”

Tako tvrdi advokat Labud Šljukić koji zastupa jednog od optuženih u već zaboravljenoj velikoj korupcionaškoj aferi Luka Bar, kada je po prvi put u Crnoj Gori uhapšen direktor i visoki funkcioner vladajuće DPS.

Iako se špekulisalo da se Miodrag Gvozdenović zamjerio šefovima pa je tako postao meta, njegova i krivica njegovih saradnika ni pet godina nakon njegovog hapšenja nije utvrđena.

Istraga za pronevjeru kompanijih para i utaju poreza državi od preko milion eura počela je 2006. U međuvremenu je odmaklo i suđenje, ali će 12.septembra postupak ponovo krenuti ispočetka jer sudija Višeg suda u Podgorici Slavka Vukčević, koja je vodila proces, otišla u notare. Toliko o efikasnosti borbe protiv korupcije.

Šljukić vjeruje da će ishod biti veliki trošak po državni budžet za neosnovano hapšenje 20-ak otpuženih, odnosno najmanje 1,5 miliona eura.

Da li je istraga protiv Gvozdenovića bila nečiji revanšizam, i zašto su pali takozvani veliki slučajevi protiv direktora Montenegroeirlainza Zorana Đurišića i u predmetu Inpek, gdje je izrečena minorna kazna, znaju samo vrhovni tužilac, predsjednica Vrhovnog suda i šef policije Ranka Čarapić, Vesna Medenica i Veselin Veljović. Takođe, ne zna se ni šta je sa predmetom direktora Uprave šuma i njegovih saradnika koji su takođe spektakularno uhapšeni. Dok sumnja da su zloupotrebili ovlašćenja i podelili kredite za stanove, što radi makar 50 odsto državnih firmi i organa, lebdi nad Radošem Šućurem i ostalima spisi sakupljaju prašinu u fijokama Ranke Čarapić koja čeka nova i nova „vještačenje” za konačnu odluku.

Tek, ispostavilo se da je najsigurnije da se u borbi protiv korupcije držati se direktora škola, lugara, vlasnika privatnih radnjica, nezaposlenih….

Osuđujuće presude osnovnih sudova za zloupotrebu službenog položaja

Viši sudovi specijalizovani za mito

Podaci iz pravosnažnih presuda pokazuju da su one u višim sudovima izricane uglavnom zbog davanja i primanja mita, a da su osnovni kažnjavali privrednike za zloupotrebu službenog položaja. Takođe, niža sudska instanca se zatim bavila krivicom lokalnih javnih fukcionera, dok su pred višim sudovima odgovarali vozači, penzioneri, direktori škola.

Zanimljivo je da je za podmićivanje većina optužnica podnešena 2009. i 2010., a gro presuda donijet 2009., nakon izmjena Zakona o sudovima kojim je nadležnost za ova krivična djela data višim sudovima i uvođenja obavezne statističke evidencije slučajeva korupcije u Tripartitnoj komisiji.

Mogao bi se izvući pogrešan zaključak da je veći broj presuda za primanje i davanje mita rezultat širenja ovlašćenja tužilaštva po pitanju mjera tajnog nadzora. Naime, tužilaštvo i policija su tražili, i od kraja avgusta 2010. imaju šira ovlašćenja za tajni nadzor, argumentujući to upravo nemogućnošću prikupljanja dokaza za primanje i davanje mita.

Međutim, podaci pokazuju da su viši sudovi donosili osuđujuće odluke u svim predmetima podmićivanja iako je samo jedna od njih bila djelimično zasnovana na dokazima prikupljenim mjerama tajnog nadzora. Čak i u tom slučaju, MTN je primjenjen prije izmjena zakona.

Vrhovna tužiteljka, koja poput političara spektakularno najavljuje hapšenja, ne izjašnjava se šta je sa javnom tajnom da dio ljekara Kliničkog centra prima novac u kovertama na očigled svjedoka.

“ Mislim da je većina tih predmeta za korupciju i organizovani kriminal smiješna. Moje uskustvo pokazuje da istražni organi ulaze u takozvane velike sjučajeve kroz sistem obračuna sa pojedinim ljudima, a iza toga stoje uglavnom politički motivi,” smatra Labud Šljukić.

Kad sudije zaigraju ping-pong

Istraživanje MANS i „Pod lupom“ pokazalo je postojanje takozvanih „ping-pong“ predmeta, koji traju dugo i uzrokuju velike troškove, a često se završavaju zastarevanjem predmeta. Pošto se zakonska odredba koja tretira zloupotrebu službenog položaja poslednjih devet godina mijenjala četiri puta, dešavaju se situacije kao što je sljedeća:

Viši tužilac je 1999. podigao optužnicu protiv pet osoba zbog zloupotrebe službenog položaja i pomaganja.Tri i po godine kasnije Viši sud u Podgorici je presudio, ali je odluka pala na Vrhovnom sudu 2003.

Predmet je vraćen Višem sudu na ponovno suđenje, ali je u međuvremenu promjenjen Krivični zakoni pa su za zloupotrebe postali nadležni osnovni sudovi. Tako je Osnovni sud u Podgorici 2008. donio novu prvostepenu presudu, koja je godinu i tri mjeseca kasnije ukinuta rješenjem Višeg suda u Podgorici i predmet je vraćen na ponovno suđenje Osnovnom sudu.

Zatim je opet 2008. promjenjen KZ pa je za postupak postao nadležan Viši sud. I konačno, nakon 11 godina na pretresu 17. septembra 2010. godine pred tim sudom, tužilac je odustao od krivičnog gonjenja.

Da li su krivici ostali nekažnjeni i ko je odgovoran za potrošen novac iz sudskog budžeta? Uglavnom, svaka presuda je ovdje ušla u statistiku “uspjeha” Osnovnog, Višeg i Vrhovnog suda.

Mila RADULOVIĆ

Istraživanje „Pod lupom“ pokazalo je da su na ovaj način u Crnoj Gori razorene kompletna tekstilna, kožna i mašinska industrija, djelovi turističkih preduzeća, kompanije sa prirodnim monopolima… Njihova imovina je raspodata a hale porušene, ili ostavljene da zjape prazne strašeći slučajne prolaznike.

Za to još niko nije pravosnažno osuđen ali postoje nekoliko krivičnih istraga, uglavnom protiv sitnijih igrača.

U toku su i desetine stečajnih postupaka, a ima primjera gdje se još fingiraju napori da se „oživi proizvodnja“, poput pljevaljske “Vektre Jakić“ i ulcinjske Solane čiji su većinski vlasnici Veselin Barović i Dragan Brković, titulirani kao biznismeni bliski Milu Đukanoviću.

Vlada, koja je u većini slučajeva odgovorna što su kompanije zapale u dugove koji ih i vode u stečaj, osmislila je novu taktiku.Tako su u podgoričkom Privrednom sudu prije dva mjeseca otvoreni predmeti Željezare i Tehnostila na zahtjev radnika, za koje je stečaj inače bauk jer je njegova posledica gubitak posla.

Kriju aranžman sa Dakom

Šta će biti ishod postupka u Željezari, zavisiće najvjerovatnije i od stava Vlade, koja za sada samo kukavički ćuti.

Kako stečajne procedure ne prolaze bez „zanimljivosti”, to ni Željezara nije izuzetak jer upravnik Veselin Perišić i Privredni sud ignorišu zahtjeve stranaka u postupku da im se omogući uvid u ugovore koje je Željezara sklopila sa nikšićkim biznismenom Miodragom Dakom Davidovićem, odnosno njegovih aranžmana sa njemačkom kompanijom Šolc.On je i nakon prve neuspjele privatizacije Željezare bio „spasilac“ ali nikada nije razjašnjeno zbog čega, jer biznismeni ne ulažu novac ako od toga nemaju profit.

Takođe, nije neinteresantan ni podatak da taj stečaj vodi predsjednik Privrednog suda u Podgorici Dragan Rakočević jer je njegov prethodnik Veselin Vujošević, prema saznanjima „Pod lupom“ , tražio izuzeće „iz ličnih razloga“.

Zajedničko za dva nikšićka preduzeća je i krivični postupak jer je MNSS tužio stečajnog upravnika zbog odbijanja njihovih potraživanja od oko 96 miliona, dok se po zahtjevu tužioca u Višem sudu u Podgorici vodi istraga o navodnim zloupotrebama u Tehnostilu čiji su vlasnici odnijeli čak i opremu iz nekadašnjeg pogona Željezare.

Zamjenik specijalnog tužioca Dražen Burić rekao je za „Pod lupom“ da je istraga otvorena protiv predsjednika i članova borda: Sergeja Vasiljevića Zonenka, Davida Ruvinoviča Segala, Borisa Georgijeviča Janovskog, Miodraga Mrvoševića i bivšeg direktora Ljubiše Đurkovića.

Oni su, navodi tužilac u pisanom odgovoru, pod sumnjom za neosnovano dobijanje i korišćenje kredita i zloupotrebu ovlašćenja u privredi.

U izvještaju Uprave policije dostavljenom Skupštini piše da su „odgovorna lica preduzeća „Technosteel HVT“, osumnjičena zbog pričinjene materijalne štete za preduzeće od 1.600.000 eura i za državni budžet, po osnovu neplaćenih javnih prihoda, 164.000 eura“.

„Pod lupom“ je ostao uskraćen za odgovor Višeg suda o fazi u kojoj se ovaj postupak nalazi.

Hranu platili radnim knjižicama

I dok će se klupko ovdje tek rasplitati, za beransku ciglanu Rudeš, koja je po drugi put u stečaju, sve je kao na dlanu.Vlasnik podgoričkog građevinskog preduzeća „Katel“ Petar Đurišić je ciglanu kupio 2005. za 254.000 eura, iako je, prema bilansu rađenom godinu ranije, ciglana imala nepokretnu imovinu vrijednu 1,52 miliona i pokretnu od 263 hiljade eura.

Novi vlasnik se obavezao da u naredne dvije godine investira 715.000 eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme. Međutim, od jedine ciglane u Crnoj Gori ostale su ruševine, radnici su postali socijalni slučajevi a crijepovi i cigle se uvoze iz Novog Pazara…

Đurišić je, tvrde iz sindikata sada razrušene fabrike, prozvedene blokove odvozio u Podgoricu a onda je sam sa sobom sklopio ugovor koji je bio uvod u novi kolaps Rudeša. Djurišić je,naime 2008. od svoje matične firme -“Katel“ za 225 hiljada eura kupio polovni bager koji je, prema tom aranžmanu, vrijedi skoro koliko i ciglana. Onda je njegova beranska firma (kupac) iznajmila mašinu njegovoj podgoričkoj kompaniji (prodavcu) za 4.000 eura mjesečne naknade. Ugovore su potpisali Petar Djurišić i tadašnja direktorica ciglane preimenovane u „Opeka“ Slavica Knežević.

„Bager nikada nije ni stizao do Berana, a Đurišić njegovo iznajmljivanje nije platio pa duguje 80.000 eura,“ kaže za „Pod lupom“ predsjednik sindikata ciglane Veselin Radičević.

Iako je Vlada obavještena da novi vlasnik poštuje obaveze, onne samo da nije investirao nego je samom sebi, preko matične firme „Katel”, ciglanu lane uveo u stečaj zbog 9.000 eura duga na ime radničkih obroka.

„Ako je on nama uveo stečaj za 9.000 eura, zašto mi ne možemo njemu za 80.000 eura?” pita Radičević čiji predlog nije naišao na razumjevanje stečajnog upravnika Radojice Grbe.

Predsjednik sindikata kaže da su bivši vlasnik i Grba „prodali i metalnu konstukciju, odnosno 2 tone bakra” ,što je prijavio Privrednom sudu ali mu je rečeno da oni nemaju ništa s tim.

Problematične aranžmane Petra Đurišića radnici su prijavili specijalnom tužiocu, koji ih je u septembru prošle godine obavjestio kako „ne postoje sumnje da je Đurišić izvršio krivično djelo za koje ga oni mogu goniti”, pa su spisi dostavljeni ODT Berane.

Grba je inače sa Rajkom Dragašem, po podacima MANS-a iz bjelopoljskog Privrednog suda, bio jedan od najangažovanijih stečajnih upravnika na sjeveru, a posao je uglavnom delio sa sudijom Zoranom Ašaninom.

Njega teza o tome da je dio stečajne mafije koja po sjeveru rasprodaje preduzeća i njihovu imovinu, nije uznemirila.

„Uzroci pokretanja stečaja su van domašaja sudija i upravnika. Po ocijeni kolega na seminarima ja sam dobro odradio neke postupke, poput pljevaljskog „Gradjevinara“, pa su tražili da uzmem i one koje su oni dobili,“objasnio je Grba za “Pod lupom” činjenicu da se njegovo ime pominje kod AD Prevoza, Petoljetke,Šumarskog preduzeća…

„Kod mene nije bilo štrajkova a vodio sam, pored Željezare, jedan od najtežih stečaja „Vunko“, kaže on.

Upravnik dodaje da je za ciglanu dobio „potpuno čiste papire od bivšeg vlasnika a da je sve ostalo stvar krivičnog postupka, koji je u toku pred osnovim tužiocem“.

Prije Grbe u Beranama je bio angažovan Vuk Božović, koji je odradio prvi stečaj u ciglani 2005., a zatim je jedno vrijeme bio njen izvršni direktor, što je potvrdio Veselin Radičević.

Kod Veska sve po starom

Slična karijera nasmješila se i Rajku Dragašu, koji je vodio stečaj pljevaljske “Korporacije Jakić“ kada je ona prodata Draganu Brkoviću. Nakon što je cijena kompanije sa 9,5 spala na 6 miliona, podgorički biznismen se upisao kao njen vlasnik i postavio Dragaša za izvršnog direktora.

On je inače 1993. bio stečajni upravnik „Optela”, koji je četiri godina kasnije opet zadesila istra sudbina pa ga je za oko dva miliona kupila „Vektra“ – gdje je tada bio zaposlen Dragaš.

Kada je Dragan Brković kupio “Optel“ i „Jakić“ stečajni sudija je bio Zoran Ašanin.

Ime sudije Ašanina je inače prije nekoliko godina, dok su imuniteti sudija bili u rukama poslanika, često bilo na dopisima komisiji koja je dozvoljavala njihovo krivično gonjenje. „Pod lupom” je iz parlamenta obavješten da u arhivi postoji jedinio podatak da je 2005. odbijen zahtjev pljevaljskog tužioca da se skine imunitet Ašaninu jer nije tražio od stečajnog upravnika „Sky centra Durmitor” Veselina Peruničića da mu dostavlja izvještaje o aktivnostima čime je nanijeta šteta od 30.000 eura.

Ašaninovo ime našlo se i u zahtjevu 52 bivša radnika Korporacije “Jakić” koji su, kako su objavili mediji, od Skupštine tražili da formira komisiju koja će ispitati poslovanje “Jakića“ u periodu stečaja. Oni su izrazili sumnjaju da je tada napravljen milionski gubitak i da su Rajko Dragaš i Zoran Ašanin zloupotrijebili službeni položaj.Nema podataka da je li je tim povodom nešto urađeno.

Zbog navodnih zloupotreba Ašanin je bio suspendovan šest mjeseci, što je za „Pod lupom“ potvrdio o predsjednik Privrednog suda u Bijelom polju Muzafer Hadžajlić.

Da od stečaja koristi nemaju firme,povjerioci, radnici a ni država, svjedoče primjeri „Vektre Jakić“ i ulcinjske “Solane”. U prvoj je on okončan pa se evo Brković već pet godina sprema da počne sa proizvodnjom drvenog namještaja i opreme. Ali to državu nije zabrinulo pa mu je dala koncesije nad pljevaljskim šumama na 30 godine. I dok se radnici jedva dovijaju a on ih šeta od Pljevalja do još jedne firme koju je kupio- HTP Boka, najveći crnogorski koncesionar izvozi oblovinu u Bosnu, o čemu je „Pod lupom“ već pisao.

Ni Veselin Barović kao većinski vlasnik „Solane“,koja je pod hipotekom zbog milionskih kredita kod CKB i Prve banke, baš na haje za njenu sudbinu. Stečajni upravnik Milorad Iković odbio je da za „Pod lupom“ komentariše nezaničnu informaciju „Vijesti“ da je ona pred zatvaranjem jer većinski vlasnik nije uplatio 100 000 eura potrebnih za berbu soli. „Solana ima određene probleme ali više podataka o tome ima Privredni sud,” jedino je što je on htio da kaže.

Barović kao i ranije ćuti.On nije potvrdio ni demantovao špekulacije da je Solanu ustvari kupio zbog ogromnog kompleksa zemljišta u zaleđu Velike plaže od oko 15 milona kvadratnih metara. Ali činjenice upućuju na takav zaključak: U Prostornom planu od 2008, zemljište Solane je iz industrijskog preimenovano u građevinsko pa piše da je ona među kompleksima koji će biti pretvoreni u turističku zonu.. Kvadratni metar je Barovića koštao oko 30 centi, a kada je 2008, njegova namjena promenjena cijena kvadrata dostigla je 100 eura. Kad s etome doda da ne haje za Solanu, zaključak se sam nameće.

Takav model prenijet je i na većinu ostalih firmi koje je preuzeo Barovićev Eurofond. Princip je jednostavan: privatizuješ, obavežeš se na investicije, ne ulažeš, uvedeš stečaj, oslobodiš se radnika…

I Izbor Bar je u stečaju, sa imovinom pod hipotekom, pa je nedavno oglašena prodaja nekretnina.Za dvije nekretnine u Podgorici bivši Servis import (sada u sklopu Izbor Bar) vodi dugogodišnji spor protiv Industrija importa,koji je pravni sljedbenik Industrija inpexa.

U prvom postupku Vrhovni sud je presudio u korist „Inpeksa”,a u ponovljenom Barovića. Advokat koji zastupa „Industriju Inpex” je u žalbi Apelacionom sudu jednu stranicu ostavio bijelu. „Prethodno prazna stranica nije tehnička greška. Ako je i greška, manja je od presude. Ako nije greška,svi dobro znamo zbog čega je učinjena. Ako znamo, jasno je zašto ćutimo.To nije od straha da pišemo, već zato što vidimo da je to uzalud. Neka praznina progovori, ako može, da upozori, zabrine i pozove višu sudsku instancu da ne poklekne. Biće dovoljno”, poručio je advokat vijeću Apelacionog suda.

Mila RADULOVIĆ
Dragana BABOVIĆ

]]> http://www.podlupom.info/?feed=rss2&p=2112 1 http://www.podlupom.info/?p=2078 http://www.podlupom.info/?p=2078#comments Sun, 17 Jul 2011 10:15:42 +0000 LUPA_administrator http://www.podlupom.info/?p=2078 Najšumovitija država u Evropi je Crna Gora, a stanje u šumama je katastrofalno. To su dvije na prvi pogled kontradiktorne informacije, ali uglavnom obije tačne.

Na mjestima gdje su nekada bile guste šume sada su ogoljene površine sa panjevima i žbunjem, nastale poslednjih decenija uslijed haotične sječe…..

***

Šume, šume, velika vam hvala

• Drvo se švercuje preko zvaničnih i divljih prelaza iz Crne Gore- kamionima traktorima i tegljačima, tvrdi Adem Dedeić
• Cijena kubika na licu mjesta je od 6 do 9 eura, na kamionu 60 eura a preko granice od 120 do 140 eura
• „Moja je ingerencija do panja, i ja tvrdim da je tu sve uredno”, kaže Radoš Šućur
• Da je Dragan Brković, koji „Vektru Jakić“ pokreće pet godina, izvozio oblovinu godišnje bi zaradjivao po 16,5 miliona eura

Koliko je i ko od toga zaradio ne zna se, a samo se neformalno, u pola glasa, špekuliše ko je napunio džepove i bez čijeg se amina to nije moglo. Ako se pogleda razlika u cijeni, sve je jasno:kubik na licu mjesta košta od 6 do 9 eura, na kamionu 60 eura a preko granice od 120 do 140 eura.

Najveći koncesionar, među 50-ak u Crnoj Gori, je „Vektra Jakić“, odnosno Dragan Brković koji je dobio pravo korišćenja Pljevaljskih šuma na 30 godina. On godišnje smije da posječe 138.000 kubika a šta radi sa njima nepoznanica je, jer već skoro pet godina nikako da pokrene proizvodnju.

Prije 10-ak dana ponovo je objavio još jedan start, pa se postavlja pitanje kako mu se sve to isplati ako je navodno uložio 85 miliona eura. Možda je odgovor u diskrecionom pravu koje je dobio za mandata ministra Milutina Simovića, kada je Vlada Brkoviću dozvolila izvoz oblovine u BIH, što je presedan.

„Pod lupom” je tražio od Simovićevog nasljednika, Tarzana Miloševića dokument kojim ministar poljoprivrede i šumarstva ima pravo da napravi izuzetak u zabrani izvoza oblovine ali je zahtjev odbijen kao neosnovan.

Da Brković prodaje oblovinu koju posječe, njegova računica bi izgledala ovako: od posla na licu mjesta bi godišnje zaradio 828 hiljada eura, dok bi za trupce utvarene na kamion prihodovao 8.280.000 eura. Međutim, ako bi sve to prodao preko granice, godišnje bi zaradio minimalno 16.560.000 eura.

Ali, on se ugovorom sa Upravom za šume obavezao da će „Vektra Jakić“ praviti stolove, vrata, drvene kućice… što ni nakon skoro pet godina nije počeo da radi.

Najviše oblovine završava na Kosovu

Koliko je devastiranih šumskih prostora ne postoji zvaničan podatak u državi gdje šume, po zvaničnoj statistici od prije 10 godina, pokrivaju 54 odsto teritorije. Prema istraživanju „Lux – Development“, luksemburške nevladine organizacije koja kroz svoj program “Fodemo“ pokušava pomoći razvoju crnogorskog šumarstva, taj procenat je danas oko 63 odsto, od čega je 45 procenata pod lišćarima i četinarima.

U ekološkoj organizaciji „Breznica“ u Pljevljima tvrde da podatak o Crnoj Gori kao najšumovitijoj evropskoj državi nije za radovanje. „Ono što se statistički može nazvati šumskim zemljištem, zapravo je u velikom procentu devastirani prostor. Toga je danas znatno više nego prije 20 godina“, kaže za „Pod lupom“ Milorad Mitrović.

„Tamo gdje je planski uništena i drvna industrija, oni koji su otkupili propale firme dobijaju koncesije i izvoze oblovinu a državi ne ostaje ništa osim bagatelnih nadoknada“, dodaje on.

Prema podacima Uprave carina iz Crne Gore je, kako je saopšteno za „Pod lupom“, prošle godine izvezeno 80 hiljada kubika oblovine (propisano je šta se od drveća smije izvoziti). Samo na Kosovo je, tvrde iz tamnošnje carine, stiglo oko 63 hiljada tona. Ta cifra je za 2009. iznosila 62 000 tona, a za godinu ranije 59.000 tona. Kako Srbija i Bosna zvanično dobijaju više crnogorske oblovine od Kosova, disproporcija između zvaničnih podataka i onih kojima raspolaže „Pod lupom“ ukazuje na bitne nelogičnosti i sumnju u profitabilni šverc.

Bivši službenik Šumske uprave u Rožajama Adem Dedeić, koji je 2006. podnio 50-ak prijava na temu malverzacija u ovoj oblasti, kaže da je danas stanje još gore. „Šverc je postao masovna pojava. Švercuje se preko zvaničnih i preko divljih prelaza iz Crne Gore- kamionima, traktorima i tegljačima,“ tvrdi on.

U Rožajama je, inače, jedino šumsko gazdinstvo u Crnoj Gori, u kome se koncesije dodjeljuju na godišnjem nivou. U ostalim je gazdinstvima većina raspoloživih resursa uglavnom već raspodijeljene na period od sedam do 30 godina. Zbog složenosti procedure, objašnjavaju za “Pod lupom”u Upravi za šume, postupak dodjele koncesija u Rožajama moguće je završiti tek na kraj ljeta. „To je i prilika za one koji dobiju koncesije da na brzinu, i sa prividom legalnosti i daleko od očiju javnost, i bez adekvatne kontrole, u saradnji sa ljudima iz Uprave za šume, „iščekičaju“ dvostruko više nego što im je doznačeno. Blizina Kosova i Srbije garantuju da svaki trupac može biti prodat još na panju, uz ekstra dobit onih koji dobiju koncesije. Imam dokaze i predočio sam ih nadležnim, bez rezultata, o milionski vrijednim malverzacijama u rožajskom šumarstvu. Ali je to sve uvezano u jednu neprobojnu organizaciju od Ministarstva do zadnjeg lugara“, kaže Dedeić. Prema podacima koje je “Pod lupom” ranije objavio lugari su jedini koji su pravosnažno osuđivani za nepravilnosti u korišćenju koncesija. Šta je bilo sa istragama navodnih zloupotreba koje je tužilaštvo naložilo prije nekoliko godina, ostala je nepoznanica jer nijesu odgovorili na pitanja „Pod lupom“.

Direktor Direkcije za šume Radoš Šućur tvrdi da ocjene o švercu i zloupotrebi državnih resursa nisu utemeljene na činjenicama. On smatra da je stanje danas znatno bolje nego što je bilo prethodnih godina. „To potvrdjuju i redovne inspekcije prema čijim nalazima je stanje u našim šumama uređenije nego ikada. Meni je to i najvažnije, pored činjenice da se sječa obavlja prema zakonu“, kaže Šućur za „Pod lupom”.

Enormno bogaćenje privilegovanih

„To nije tačno“, tvrdi Adem Dedeić navodeći da „isti ljudi svakodnevno tjeraju oblovinu od Pljevalja do Rožaja, koja preko Kule i Dračenovca završava na Kosovu i Srbiji“. Slične podatke ima i Miloš Lazarević sa Žabljaka koji je podnio više krivičnih prijava protiv jednog preduzeća koje je privatizovalo tamošnje drvopreradjivačke kapacitete i zahvaljujući povoljnim koncesijama sada izvozi oblovinu. „Slao sam dopise direktoru Uprave policije Veselinu Veljoviću u kojima sam pojasnio kako oni u hodu mijenjaju otpremnice, da bi izvezli oblovinu“, kaže Lazarević.

„Tim fiktivnim papirima se postiže to da neko ko je platio koncesiju osam do 15 eura po kubnom metru i dodatno potrošio još toliko za njeno izvlačenje iz šume, istu tu oblovinu prodaje 120 do 140 eura po kubiku. To su enormna bogaćenja privilegovanih“, tvrdi Lazarević.

Šućur međutim kaže da je zadovoljan cijenom koja je dobijena od koncesionara i koja je, tvrdi, medju najvećim u regionu,”dodaje on.

On pojašnjava da je drvo utovareno na kamion vrijedno oko 60 eura po kubiku. „Naše drvo je zbog svih okolnosti među najskupljim u regionu“, tvrdi Šućur, koji ne vidi ništa loše u činjenici da oblovina iz Crne Gore ide i preko granice.

Sagovornik smatra da je svaka zabrana izvoza u suprotnosti sa evropskim zakonima o slobodnoj trgovini.

„U svakom slučaju moja je ingerencija do panja, i ja tvrdim da je tu sve uredno”, kaže Šućur.

Da je stanje ipak konfuzno može se zaključiti i po tome što za razliku od prvog čovjeka Uprave za šume, pomoćnik ministara poljoprivrede zadužen za šumarstvo Miroslav Anđelić, tvrdi da je izvoz oblovine iz koncesionih šuma zabranjen, što proističe iz Zakona o koncesijama. „Nemamo podatak da se sirovina koncesionih šuma izvozi, a ako toga ima to je posao za druge organe”, kaže Anđelić.

Jedan od starijih beranskih drvopreradjivača Novak Anđelić retko može da uposli čitav kapacitet svoje pilane. „Zašto da neko reže dasku i prodaje je 105 ili 110 eura po kubiku kada po još većoj cijeni može prodati preko granice? Razlika u profitu je razlog što one koji dobijaju veće koncesije finalizacija ne interesuje, već samo žele da sijeku šumu”, dodaje on.

Najveća malverzacija u crnogorskum šumarstvu radi se sa fiktivnim pretvaranjem ekstra klase četinara u stabla određena za sanitarnu sječu, tvrdi bivši lugar. „U tom slučaju koncesionar plaća Upravi za šume šest do osam eura po kubiku, a takvu čamovu oblovinu vrhunskog kvaliteta na Kosovu može prodati po 130 do 140 eura“, kaže Dedeić.

Ako bi se, ipak, društveno zadovoljstvo u sektoru šumarstva i drvoprerade moglo izmjeriti plaćenim porezima i doprinosima mjesta za to nema, jer su podaci zabrinjavajući. Ukupan porez na dodatnu vrijednost koji je uplaćen iz drvoprerade u 2010. iznosio je 207.487 eura, što je u rangu prosječno uspješnog srednjeg preduzeća. Ukupan porez na dobit u istom periodu iznosio je manje – 142.306 eura.

Zbog svega toga se aktivisti u nevladinom sektoru uglavnom slažu da koristi od crnogorskih šuma imaju samo privilegovani. Velizar Kasalica, jedan od nikšićkih ekologa, tvrdi da koncesionarima u nelegalnim radnjama veliku podršku daju i istražni organi.“U zatvoru su sitni lopovi koji posijeku traktor drva da prehrane familiju. Krupni su na slobodi”, kaže Kasalica. On već više od godinu dana pokušava na sudu dokazati da je bespravnom sječom ugrožen i nacionalni park Durmitor. „Ja branim državnu šumu od državne pljačke. Ponudio sam Tužilaštvu sve dokaze ali u našem pravosuđu zataškavaju taj zločin prema prirodi“, kaže Kasalica.

I njegov kolega Milorad Mitrović iz NVO Breznica smatra da uništavanje i pustošenje šuma u Crnoj Gori izaziva sumnju da su neki od ključnih ljudi u dilovima sa šumskim lobijem koji on naziva drvnom mafijom Balkana. “Oni drže sve konce u trgovini i prometu od sirovine do drvnih sortimentima na Balkanu. U Crnoj Gori im je, pored Bosne, najznačajniji sirovinski krak”, kaže Mitrović.

Procijena „Lux – Development – a“ je da u drvnoj masi Crne Gore ima oko 42 miliona kubika lišćara i oko 30 miliona kubika četinara. Prema šumarskim proračunima to, to znači da bi prirast drveća koje bi se moglo godišnje posjeći mogao biti oko 1,5 miliona kubika. Sada se godišnje sječe oko pola miliona kubika, a nezvanično i dvostruko više.

Šta o svemu misli dugogodišnji resorni ministar Milutin Simović nije bilo moguće čuti, jer se on ne javlja na telefon dostupan „Pod lupom“.

Sead SADIKOVIĆ

]]> http://www.podlupom.info/?feed=rss2&p=2078 0